Nemilosrdni gadovi

Tu du du, nema nam pomoći

show-must-go-on

The Show Must Go On, Hrvatska, 2010., futuristička drama, 80 minuta
Režija: Nevio Marasović
Uloge:  Sven Medvešek, Nataša Dorčić, Filip Jurčić, Amar Bukvić, Franka Klarić

Već dugo neki hrvatski film nije napravio ovakvu dževu kao što je to uspjelo mladom Neviju Marasoviću, puna su ga kina, puni mediji, a razloge interesa i jednih i drugih nije teško razumijeti: „The Show Must Go On“ reklamira se kao prvi hrvatski SF nakon mnogo godina, a filmska priča zvuči medijski iznimno atraktivno i zabavno.

O čemu se radi?

U bliskoj budućnosti, točnije sedam godina nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, televizijski producent Filip Dogan postavlja reality show „Housed“, inačicu „Big Brothera“ u kojoj stanare kuće čini šest ljubavnih parova. No, koncept je već istrošen, gledanost slaba, rejtinzima ih tuče čak i Filipova bivša supruga koja na konkurentskoj televiziji vodi politički talk show. Tada, međutim, započinje globalni ratni sukob (između Europske unije i neke azijske unije), a interes gledatelja za show iznenada neočekivano raste. Razlog je po svoj prilici u tome što stanari „Houseda“ ne znaju što se događa u stvarnom svijetu pa gledateljima njihove dogodovštine predstavljaju posljednju oazu mirnog života kakvog se rado sjećaju dok im u stvarnosti prijeti nuklearna katastrofa.

Zašto gledati?

Film Nevija Marasovića značajno je osvježenje u odnosu na već prilično estetski i svjetonazorski predvidljivu domaću filmsku produkciju, jasna je autorova želja da se bavi suvremenim životom a ne povijesnim i ideološkim konstruktima i taj se modernitet osjeća u svakom kadru. No, slučaj TSMGO prilično podsjeća na euforiju koja se prije nekih petnaestak godina digla oko filma „Mondo Bobo“ u kojem je Goran Rušinović, baš kao danas Marasović, napravio oštar rez prema tada dominantnoj struji domaće kinematografije, dakle napravio film koji je potpuno drugačije izgledao, zvučao, komunicirao… i u prvi čas šarmirao dosta široku kritičarsku frontu, baš kao i TSMGO. No, osim oštrog i rezolutnog NE okoštaloj filmskoj estetici, nije ponudio gotovo ništa drugo. Gotovo je identičan slučaj i s Marasovićevim „Showom“.

show-must-go-on-02

Zašto ne gledati?

U intervjuima redatelj vrlo uvjerljivo obrazlaže inspiraciju za film, privukao ga je dramski potencijal koji proizlazi iz sraza dvaju svjetova, zatvorenog svijeta reality showa i vanjskog svijeta koji potresaju dramatični događaju kao što je to svojedobno bio slučaj s ptičjom gripom koja je harala Hrvatskom dok su se junaci „Big Brothera“ blaženo bavili svojim važnim poslovima. Doista, zvuči zanimljivo i tim je veća šteta što je, nevjerojatno ali istinito, ova dramska mogućnost u filmu ostala netaknutom. Junaci reality showa tijekom cijelog filma posve su u drugom planu, kao likove ih nikad zapravo i ne upoznamo, a njihovom suočavanju sa stvarnim svijetom zahvaćenim ratom ne svjedočimo, osim u jednom slučaju – mladić koji ranije izlazi iz showa, nalijeće na vojnike i helikoptere pa se nakon prvotnog iznenađenja i sam odluči prijaviti u vojsku. I to je sve što je u filmu ostalo od početne teme. Mnogo više vremena odnijet će prepucavanja dvoje bivših supružnika kroz koja se prelamaju njihovi profesionalni (rejtinzi) i privatni (zajedničko dijete) rivaliteti. Tako je pravi reality ispao onaj vani, izvan kuće, no njegova je banalnost mnogo veća od većine odnosa kojima možemo svjedočiti u „Big Brotheru“ i inim kućama. Dok priče poput aktualne Big Brother romanse Marijane i Nemeša imaju fantastičan dramski, erotski i svaki drugi potencijal, Marasović nam nudi tek banalnu fenomenologiju svakidašnjice u kojoj se ne libi ni tako otrcanih fraza poput one „vrijediš onoliko koliko si gledan“ ili konstatacije da će „gledanost porasti ako se netko unutra pošora… ili poševi… ili oboje“. Halo, mladi i talentirani ljudi, okanite se toga, to su staračka zanovijetanja.

Glumački sektor?

Izborom bivšeg bračnog para Nataše Dorčić-Svena Medvešeka za nositelje filma i to u ulogama bivših supružnika koje povezuje zajedničko dijete, Marasović se pokazao iznimno medijski mudrim, privlačeći interes i ženskih časopisa, koji inače za njegov film ne bi dali ni pet para. No, kako to funkcionira na filmu? Pa ne tako dobro kao što zvuči, naime natezanja dvoje glavnih protagonista prilično su suhoparna i zamorna, a rasprave tko će otići po malog kod bake zauzimaju toliko filmskog vremena da se ova dvojba gotovo nameće kao centralno pitanje filma. Zašto je pak Svenov lik, Filip Dogan, morao biti baš toliko antipatičan, a Dorčićka tako štreberski nezanimljiva, također nije sasvim jasno.

Specijalni efekti?

Kad je riječ o low ili no budget filmovima, uobičajeno je da su njihov forte odlični scenariji ili glumačka igra, dakle elementi kojima nadoknađuju manjak love i specijalnih efekata, no s filmom TSMGO, snimljenom za svega 200 tisuća kuna, dok domaći filmovi u prosjeku stoje 4-5 milijuna kuna, sasma je suprotan slučaj. Naime ovaj low budget najveće komplimente zaslužuje upravo za vrlo sugestivne specijalne efekte koje potpisuje studio Vizije, a kojima je uvjerljivo dočaran Cibonin toranj u plamenu, razrušeni tornjevi zagrebačke katedrale i nebo iznad Zagreba puno helikoptera.

I  malo muzike za kraj…

TBF-ovi hitovi „Nostalgična“ i „Smak svita“ i ovdje rade dobar posao, fino se tu uklapa i futuristička Lollobrigida, na kraju dočekamo i apokalipsu s balkona, ali na žalost ništa od nostalgije i tuge pa čak niti ironije za kraj. Ništa, samo odjavna špica. (AL’ DI JE TU BAZA? 3/10)

 

Treći hrvatski SF

U žanrovskom siromaštvu koje je karakteristično za filmove s ovog podneblja (drama, komedija, ratni filmovi, poneki krimić…), dobro je došao svaki iskorak poput Marasovićevog. „The Show Must Go On“ tek je treći SF film u hrvatskoj kinematografiji, nakon „Gostiju iz galaksije“ Dušana Vukotića i „Izbavitelja“ Krste Papića (naravno i njegovog ne baš sretnog remakea). No, baš kao što ni „Izbavitelj“ nije pravi SF, već prije horor ili čisti fantasy, tako je i znanstveno-fantastična odrednica u Marasovićevom filmu prilično nategnuta. Naime, ako zanemarimo anticipaciju iPada koji se pojavljuje u filmu, nema u TSMGO znanstvene spekulativnosti karakteristične za prave SF filmove, pa je ipak točnije označiti ga futurističkim filmom, negativnom utopijom ili distopijom. No, kako god ga etiketirali, odlično je da se konačno pojavio domaći redatelj kojeg zanimaju i drugi žanrovi i nove teme.

,

Net.hr, 2010.

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

1 Komentar

  1. Pingback: Duhovito metafilmsko tračanje - Nemilosrdni gadovi

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com