Nemilosrdni gadovi

Banalna poruka na boci bivšeg filmskog genijalca

young-and-prodigous-spivet-01

Mali genijalac / The Young and Prodigious T.S. Spivet, Kanada, Francuska, 2013., obiteljski pustolovni, 105 minuta
Režija: Jean-Pierre Jeunet
Uloge: Kyle Catlett, Helena Bonham Carter, Judy Davis, Callum Keith Rennie, Niamh Wilson, Jakob Davies, Rick Mercer, Dominique Pinon, Julian Richings

Sjećate li se “Amélie”? Ta bajkovita komedija koja je lansirala Audrey Tatou bila je svojevrsna kruna karijere francuskog redateljskog vunderkinda Jeana-Pierrea Jeuneta čiji su temelji u kultnim filmovima poput apokaliptičnog “Delicatessen” (1991.) i futurističke fantazije “The City of Lost Children” (1995.) koje je korežirao sa svojim dugogodišnjim prijateljem i suradnikom Marcom Caroom. Doduše, prije “Amélie”, Jeunetov status ponešto je poljuljao četvrti, odnosno prvi neuspjeli nastavak “Aliena”, “Alien: Ressurection”, no trijumf “Amélie” izbrisao je sve sjene sumnje i pored komercijalnog uspjeha donio mu i Europsku filmsku nagradu. U tom trenutku Jeunet je bio neokrunjeni kralj europskog filma i činilo se da je pred njim velika karijera. Trinaest godina kasnije čini se, međutim, kako je “Amélie” bila ne samo vrhunac već i svojevrstan završetak relevantnog dijela Jeunetove filmografije. Bivši vunderkind je u međuvremenu snimo tek dva ne osobito zapažena filma (“Zaruke su dugo trajale” i “Micmacs”), prošle je godine napunio 60 godina i njegovo ime na špici novoj publici danas ne znači gotovo ništa. A dojam o Jeunetovoj karijeri koja je zapravo jako kratko trajala (od “Delicatessen” do “Amélie” prošlo je tek deset godina) neće promijeniti niti njegov novi, prošlogodišnji film “Mali genijalac”.

Priča je to o dječaku T.S. Spivetu (Kyle Catlett), znanstveno talentiranom desetogodišnjaku koji sa svojom neobičnom obitelji, ocem koji mašta o dobrim starim kaubojskim vremenima, majkom amaterskom istraživačicom kukaca te sestrom koja se uglavnom zanima natjecanjima za miss, živi na farmi u Montani. Djetinjstvo mu je obilježeno i tragičnom pogibijom brata blizanca Laytona, koji se ustrijelio puškom tijekom jednog T.S.-ovog “znanstvenog” eksperimenta. To je set-up, a priča filma zapravo počinje nagradom koju Smithsonian institut dodjeljuje malom Spivetu za izum koji je zamalo ravan otkriću perpetuum mobilea, kažem zamalo budući da stvar radi samostalno i neprekidno svega 400 godina. Institut nije svjestan da je nagradu dodijelio desetogodišnjem dječaku, a T.S. to prešućuje roditeljima, doduše nije baš jasno zašto, te bježi od kuće i putuje u Washington kako bi primio nagradu. Epizodično strukturiran, film prati T.S.-ove avanture na putu u prijestolnicu, poput susreta s dobroćudnim lutalicom, bijega od policajca ili pak vožnje u cisterni s vozačem koji skuplja selfieje s autostoperima.

Ako se sjećate “Amélie” onda sigurno pamtite onaj slatkasti ton filma, zafrkantski i ludistički stil prepun više ili manje duhovitih digresija i komentara, no dok je u “Amélie” bilo riječ o zgodnoj i inovativnoj dosjetci koja se sretno poklopila sa samom pričom filma, istrajavanje na istom diskursu, umjetno i beživotno koncipiranim likovima kao iz bajke, scenografskoj predizajniranosti, naglašenim snimateljskim kompozicijskim rješenjima te animiranim, znanstvenim 3D komentarima koji prate zbivanja, ovdje se čine kao afektirani i maniristički postupci autora koji zapravo nema što ponuditi. U nastojanjima da priči ipak da neku težinu ova francuska inačica magičnog realizma poseže i za rečenicama koje kao da su prepisali s bočica Jane pa tako mali T.S. pri dolasku iz seljačke Montane u veliki grad promatra njegove nebodere i čudi se  “kako su ljudi sposobni stvoriti tako mnogo pravih kuteva kad im je ponašanje tako krivudavo i nelogično”, dok gledajući kapljice kiše na staklima taksija zaključuje kako je “izvanredna osobina kapi vode ta da uvijek slijedi put najmanjeg otpora, dok se ljudi ponašaju potpuno suprotno”. Bez sumnje bi ove alkemičarske dosjetke skupile mnogo lajkova na fejsu, a priča se i da je izvjesni brazilski pisac, ujedno i autor poruka na spomenutim bočicama s izvorskom vodom, kad je vidio Jeunetov film sjeo na obalu rijeke i od čiste zavisti zaplakao.

Iako bi ga se moglo opisati kao film o potrazi za pravim životnim vrijednostima, suočavanju sa smrću i prevladavanju trauma, iskreno ne bih znao reći o čemu zapravo govori “Mali genijalac”. Njegove stilske afektacije u toj mjeri guše svaki osjećaj autentičnosti i iskrenosti da kad u filmu konačno nastupi onaj važan, emotivno kapacitiran trenutak, moja je gledateljska empatija već odavna nestala u bespućima Jeunetove filmske alkemije.

young-and-prodigous-spivet-03

Dodatan uteg filmu su i glumačke egzibicije, starmalo koncipiran i odglumljen lik junaka iz naslova, uobičajeni glumački manirizmi Helene Bonham Carter i kao vrhunac Judy Davis, apsolutno nepodnošljiva hodajuća zbirka svih poznatih tikova. Poneki šarmantan trenutak osiguravaju tek epizodni likovi policajca ili vozača, no niti oni ne pomažu da film preraste u ono što bi žarko želio, autentičnu dječju amerikanu, već dapače dodatno podebljavaju europsko podrijetlo ove ambiciozne i prilično skupe (30ak milijuna dolara), no posve promašene produkcije. Doista, začuđuje kako je Jean-Pierre Jeunet sposoban stvoriti tako mnogo atraktivnih šarenih sličica, iako su one tolike isprazne i nelogične. (MA DOĐE ČOVJEKU PROSTO DA SJEDNE NA OBALU RIJEKE I PLAČE 2/10)

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com