Nemilosrdni gadovi

Da ne duljimo: najduhovitiji film godine!

Three Billboards Outside Ebbing, Missouri, SAD, V. Britanija, 2017.,  krimi komedija, 115 minuta
Redatelj: Martin McDonagh
Uloge: Frances McDormand, Woody Harrelson, Sam Rockwell, Abbie Cornish, Lucas Hedges, Zeljko Ivanek, Caleb Landry Jones, Clarke Peters, Samara Weaving, John Hawkes, Peter Dinklage, Sandy Martin, Amanda Warren

Irski majstor crne komedije Martin McDonagh navodno je puno bolji dramatičar nego scenarist i redatelj, no to mi koji ne idemo često u kazališta, pogotovo izvan Hrvatske ne možemo znati. Od svih njegovih silnih tekstova za pozornicu kod nas se igralo njih par, i to uglavnom po Šibenicima i Velikim Goricama. U Zagrebu je koliko se sjećamo (a moguće je da nismo sasvim točni) postavljen samo „Šepavi Jura od Kravarskog“ (u originalu „The Cripple of Inishmaan„) u Kerempuhu, koji naravno gledali nismo. Nakon što je u samo desetak godina pokorio otočki, pa i svjetski teatar McDonagh je krenuo raditi filmove, usput izjavivši da mu se draže s tim baviti jer „ima neki respekt za filmsku povijest, a i blagi prijezir prema kazalištu kao takvom“. I odmah je s prvim filmom, kratkometražnim „Six Shooter“ (2004.), ni manje ni više nego zaradio Oscar!

Četiri godine kasnije njegovo prvo dugometražno djelo također je dočekano s ovacijama. Crnohumorna storija o dvojici ubojica koji se nakon odrađenog posla idu malo skloniti dok ne prođe frka u belgijski Bruges, prigodno nazvana „In Bruges“ (hrvatski kretenski prijevod bio je „Kriminalci na godišnjem“), bila je izuzetno dobro napisana, sjajno odglumljena (prvi put je i Colin Farrell djelovao kao netko tko zna svoj zanat), s obiljem iznenadnih obrata i zapleta. A u priču su upletene i ljepote Brugesa, kao i halucinogeni patuljci. Njegov drugi film „Sedam psihopata“ bio je korak u stranu, ako ne i unazad – zabavna, ali derivativna akcijska komedija, ipak previše na tragu onoga što su Tarantino, Guy Ritchie i ostala ekipa radili prije 15-tak godina.

A onda je stigao film koji će mu možda donijeti i prvi dugometražni Oscar! „Three Billboards…“ inspiriran je prizorom koji je McDonagh vidio dok se prije desetak godina vozio na razmeđi američkih saveznih država Georgije, Floride i Alabame. Bila su to tri jumbo plakata koja su pozivala policiju da razriješi neki zaboravljeni zločin. Nakon što ga je neko vrijeme mučila ta situacija, sjeo je i napisao scenarij (bio je gotov prije osam godina, tako da priče o tome kako je film prvenstveno kritika Trumpove Amerike baš ne stoje) u kojem majka silovane i ubijene djevojke na isti način, pomoću pritiska javnosti pokušava prodrmati lokalne snage reda i mira u pokušaju da budu otkriveni i uhićeni počinitelji zločina. Dok je pisao tekst mislio je na to da glavnu ulogu Mildred Hayes ponudi Frances McDormand, na što je ova pristala, ali tek na nagovor svog supruga, Joela Coena, budući da se već napola umirovila od filmova. I sva sreća da je tako, jer bez nje teško da bi „Three Billboard…“ bio ono što je – a to je najduhovitiji, najbrutalniji, i u svakom slučaju najnepredvidljiviji film godine.

Francesina Mildred je ne baš previše obrazovana, ali inteligentna razvedenica, u prvom redu ljuta na šerifa Billa Willoughbya (odlični Woody Harrelson), koji je kao i većina likova ovog filma, na prvi pogled sterotipna, ali zapravo vrlo kompleksna persona. On umire od raka, no prije neminovnog odlaska na drugi svijet htio bi zakopati ratnu sjekiru s brutalno prostom i agresivnom Mildred, što mu neće poći za rukom (plakatom). Njegov pomoćnik Jason Dixon (također odlični Sam Rockwell; McDonagh je pisao ulogu baš za njega) je klasični južnjački rasistički i nasilnički idiot, no i u njemu se krije klica ljudskosti koja će krenuti rasti negdje na pola filma. U cijeloj lepezi zanimljivo-suludih likova koji se uvijek mogu naći kod McDonagha su i lokalni patuljak James zaljubljen u Mildred (njegovo visočanstvo Peter Dinklage), Mildredin bivši nasilni suprug Charlie (opet odlični John Hawkes, koji treba glumiti u svim američkim filmovima o Jugu i o Sjeveru), i crvenokosi vlasnik agencije za iznajmljivanje plakata Red Welby (vrlo zanimljivi Caleb Landry Jones kojeg smo ove godine vidjeli i u „Get Out“ i „The Florida Project“; što reći, čovjek zna birati projekte). Da, zaboravili smo i možda najzanimljivijeg mladog američkog glumca Lucasa Hedgesa („Manchester By The Sea“, „Lady Bird“) koji se pojavljuje u ulozi Meredithinog sina, ne baš oduševljenog ponašanjem svoje mame.

Svi oni isprepleteni su radnjom koju je nemoguće prepričati, ali koja je toliko nepredvidljiva da ni u jednom trenutku ne znate što će se dogoditi i kojim će putem film krenuti u sljedećih pet minuta (da ne spominjemo uopće fenomenalni, potpuno neortodoksni kraj filma). Naravno, dijalozi su ono po čemu je McDonagh poznat, pa su tako i ovdje toliko nabrijani da bi bilo zgodno tu i tamo malo zastati s filmom i razmisliti o izgovorenom. Nekima će sigurno smetati nasilje kojeg ima u izobilju, no to je isto McDonaghov trade mark koji savršeno paše u ovu priču. Za razliku od njegovih prošlih filmova ovdje ima i zatišja između bura u kojima se pojavljuje nježnost, pa čak i empatija. I u tom grmu krije se uspjeh ovog filma koji prerasta okvire ‘samo’ inteligentne zabave. I postaje film braće Coen koji oni nisu više u stanju napraviti, a možda nikad nisu ni bili. (8,5/10)

Tekst je objavljen uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra.

Ivan Ramljak
„Every man should pull a boat over a mountain once in his life“, Werner Herzog

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image