Nemilosrdni gadovi

Nakon ovog filma sintagma ‘njemačka komedija’ više nije oksimoron

toni-erdmann-05

Toni Erdmann, Njemačka, Austrija, 2016., drama-komedija, 162 minute
Redatelj: Maren Ade
Uloge: Peter Simonischek, Sandra Hüller, Michael Wittenborn, Thomas Loibl, Trystan Pütter, Hadewych Minis, Lucy Russell

Već se neko vrijeme u svijetu tzv. umjetničkog filma traži izlaz iz slijepe ulice u koju je dotični neoprezno zapao. 20 godina likova koji u dugim statičnim kadrovima u tišini stoje ili hodaju po pustopoljinama ili zamišljeno puše i gledaju kroz prozor (ili u slučaju zadnjeg Bele Tarra gule krumpire) učinilo je svoje. Desetak godina hiperrealističnog prikazivanja rumunjske socijale također je došlo do svog očekivanog zasićenja, dok se grčko nizanje deadpan bizarluka nekako brzo ispuhalo. Što dalje? Da li je možda napokon vrijeme da, kao što je jedan mladi redatelj ovog ljeta rekao na Sarajevo film festivalu, „ponovo počnemo raditi ‘prave’ filmove – melodrame, komedije, krimiće, pa čak i vesterne…?“

Jedan od mogućih odgovora stigao je na ovogodišnjem Cannesu i to iz vrlo neočekivanog smjera. Od svih filmova uobičajenih sumnjivaca koji su snimili manje-više iste varijacije onoga što rade već spomenutih bar 20-tak godina (braća Dardenne, Loach, Jarmusch, Almodovar, Puiu, Mungiu…) najviše se pričalo o jednoj – njemačkoj komediji! Pročitajmo kraj prošle rečenice još jednom – „njemačkoj komediji“? Može li se itko prebirući po povijesti filma sjetiti ijedne dobre ili slavne njemačke komedije, od Lubitschevih nijemih uradaka naovamo? Nažalost, konzervativne canneske struje nisu dozvolile da „Toni Erdmann“ osvoji Zlatnu palmu (dobio je samo nagradu udruženja kritičara FIPRESCI), ali da se radi o najboljem filmu ovogodišnjeg programa Cannesa i možda najboljem filmu ovogodišnjeg programa svih festivala, mišljenja su gotovo jednoglasna.

Dobro, što je to tako posebno u tom „Toniju Erdmannu“? Pa, da se vratimo na prvi pasus – radi se o ‘pravom’ filmu. Onome koji se bavi problemima s kojima se većina Evropljana danas može identificirati. Bilo da se radi o Rumunju koji je živio u socijalizmu (usput, većina filma se i događa u Rumunjskoj, iako to i nije toliko bitno) ili nekom Loachevom nostalgičaru za Engleskom u vrijeme Attleeja. I to na humorni, širokoj publici prihvatljiv način, a opet pun redateljskih bravura (usput, ovo je tek treći film u karijeri njegove redateljice Maren Ade) koje će zadovoljiti filmofile i kritičare.

Toni Erdmann je alter ego glavnog lika filma, penzioniranog glazbenog učitelja u kasnim 60-ima Winfrieda (sjajni Peter Simonischek jednako nam nepoznat kao i vama), u kojeg se pretvara na dnevnoj bazi, da bi se sprdajući se s ljudima oko sebe spasio od samoće. To uključuje često korištenje umjetnih groteskno ružnih zuba i raščupane perike i, naravno – lažno predstavljanje. Winfriedova kćer (od žene je rastavljen) Ines (također briljantna Sandra Hueller koju smo vidjeli u filmovima poput „Finsterworld“ i „Requiem“) je pak tipična novovjeka srednje do više pozicionirana menadžerica u tridesetima, koja je dozvolila da je kapitalistička čizma skoro sasvim zgazi i dehumanizira. Ona tako nema vremena za nikakav odmor i zabavu, seks joj se svodi na mehaničku igru presvlačenja i tucanja s kolegom, a za šefove vrlo često obavlja poslove koji se kose s njenim moralnim načelima. Cijeli film zapravo je igra između tih dvoje, odavno otuđenih likova, u kojoj otac, koji dolazi u Rumunjsku gdje Ines za svoju firmu treba dogovoriti unosan posao s tamošnjom naftnom kompanijom, pokušava kćeri na često urnebesne načine dati do znanja da život egzistira negdje izvan kancelarije. Na prvi pogled zvuči vrlo jednostavno, no neke od scena toliko su elaborirane i sulude da ulaze u antologiju bizarnosti na filmu. U prvom redu nevjerojatan prizor s proslavom Inesinog rođendana koja će se na kraju pretvoriti u nudistički tulum s ogromnom gorilom kao nezvanim gostom. Ili ona s upadom na ceremoniju bojanja jaja u stanu francuske ambasadorice, koja će završiti s duet izvedbom „The Greatest Love Of All“ Whitney Houston. Ako se pitate kakve bi veze mogla ta pjesma imati s ovim filmom, samo proučite njen tekst.

No, ono zbog čega je „Toni Erdmann“ postao senzacija ovogodišnje filmske godine nisu urnebesni humorni elementi kojih je napretek. To je jednako prisutan osjećaj ogromne, sveobuhvatne tuge koja izbija iz gotovo svakog susreta Winfrieda i Ines, koji uglavnom neuspješno pokušavaju komunicirati kroz cijele 162 minute filma (proći će vam u trenu, bez brige). To je neke kritičare inspiriralo da opišu film riječima poput „Ozu susreće Groucha Marxa“ ili „mješavina drama Johna Cassavetesa i Saturday Night Live“. Dalo bi se pričati o tome da neki dijelovi filma podsjećaju na razne stvari, od Dogme iz doba „Idiota“ i „Festena“ (gole i obučene obiteljske neugode), do „Dobrodošli, gospodine Chance“ (scena kad Toni dolazi ‘ponuditi svoju ekspertizu’ na naftnu bušotinu).

No, sve su to neke druge beštije rođene u neka druga vremena. Ovom našem upravo je trebao jedan „Toni Erdmann“. (8,5/10)

toni-erdmann-2

Foto/video: Komplizen Film

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Ivan Ramljak
„Every man should pull a boat over a mountain once in his life“, Werner Herzog

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image