Nemilosrdni gadovi

Djevojka s Madisona u perverzno dobroj seriji s Novog Zelanda

top-of-the-lake-david-wenham-elisabeth-moss

Top of the Lake, V. Britanija, Australija, 2013., triler, 7 epizoda x 50 min
Režija: Jane Campion, Garth Davis
Uloge:  Elisabeth Moss, David Wenham, Peter Mullan, Thomas M. Wright, Holly Hunter, Jacqueline Joe

Ljubitelji televizijskog trilera posljednjih godina mogu birati između američke konfekcije forenzičara i zločinačkih umova, britanskog zlatnog standarda (a la „Umorstva u Midsomeru“), novopečenog skandinavskog noira („Ubojstvo“, „Most“) ili pak francuskog hard boiled krimića kakva je „Spirala zločina“, no za one koji vole istraživati drugačije diskurse i ugođaje ugodno iznenađenje stiže iz Novog Zelanda i to s jakim autorskim potpisom Jane Campion. Eto nam još jedno veliko filmsko ime u televizijskoj renesansi 21-og stoljeća. Riječ je o mini-seriji “Top of the Lake” (“Povrh jezera”) od sedam epizoda koja predstavlja povratak Jane Campion na rodni Novi Zeland, posljednji film koji je tamo snimila ujedno je i najpoznatiji, „Piano“, za koji je dobila Oscara za scenarij. Također, tu je ponovno i Holly Hunter koja je također za „Piano“ nagrađena Oscarom (za glavnu žensku ulogu), no ni ovdje usporedbama između „Piana“ i „Top of the Lake“ nije kraj budući da ih povezuje i zavodljiva atmosferičnost u kojoj posebnu ulogu ima voda.

A upravo u vodi, jezeru pored gradića Laketop u južnom Novom Zelandu u kojem zatječemo 12-godišnju djevojčicu Tui (Jacqueline Joe), počinje serija. Ne, ne zatječemo leš kao što je često slučaj u ovakvom tipu serija, već djevojčicu u petom mjesecu trudnoće koja, kada je pitaju tko joj je to napravio, na komad papira ispiše: „no one“. Očito, riječ je o pedofilskom silovanju, a slučaj dodjeljuju detektivki Robin Griffin (Elisabeth Moss koju znamo kao Peggy Olson iz “Momaka s Madisona”) koja se zatekla u rodnom mjestu u posjetu majci oboljeloj od raka. Istraga o silovatelju uskoro postaje znatno kompliciranija jer djevojčica netragom nestaje, a potraga za njom prvo vodi na farmu njezina oca, okrutnog lokalnog narko bossa Matta Mitchama (Peter Mullan) koji sa svoja dva sina zlostavlja cijeli okrug. Trn u oku predstavlja mu, međutim, skupina zlostavljanih i napuštenih žena predvođena pomalo mističnom GJ (Holly Hunter) koja se naselila u kontejnerima na zemlji zvanoj Raj, a koju Mitcham smatra svojom. Još su dvije važne karike priče, odmetnuti Michamov sin i bivši Robinin dečko Johnno (Thomas M. Wright) koji kod Robin pobudi staru strast te šef policije Al Parker (David Wenham) koji pak uzaludno pokušava izazvati Robinin seksualni interes.

Ljubiteljima žanra, osobito televizijskog trilera s jakim autorskim pečatom, ovo je sasvim dovoljno za opis serije kao kombinacije Lynchovog „Twin Peaksa“ i danskog „Ubojstva“, međutim „Top of the Lake“ niti je toliko ovisna o centralnom kriminalističkom narativu, traženja počinitelja, kao što je slučaj s „Ubojstvom“, niti toliko bizarno razvedena kao „Twin Peaks“, već kao da fino miksa ova dva suprotstavljena pristupa. Uvjeren sam da bih zahvaljujući intrigantnim likovima i fantastičnim prizorima prirode Novog Zelanda seriju s lakoćom gledao i da u njoj nema te trilerske osovine, a Campionova to povremeno i iskorištava za manje digresije, no na kraju ipak ne ispušta iz ruku žanrovske konce i seriju sigurno, doduše ne i pretjerano inspirirano, privodi kraju.

Iako je seriju napisala zajedno s Gerardom Leejem (inače autorom njezina filma „Sweetie“ iz 1989.), te korežirala s Garthom Davisom, nema dileme da je riječ o autorskom radu Jane Campion. I teme su prepoznatljivo njezine: zlostavljanje žena i djece, obiteljska disfunkcionalnost, incest, mačizam, seksizam, patrijarhalnost i položaj žena u društvu. Naravno, nema mnogo boljih mjesta za preispitivanje ovakvih mučnih tema od mjestašca skrivenog od civilizacije kao što je ovdje slučaj s gradićem Laketop. Kad saznamo kako je i Robin kao djevojka bila žrtva grupnog silovanja te je dijete koje je iz njega proizašlo dala na usvajanje, poput crkvenog zvona odjekne paralela između nje i Tui što doduše baš i nije neki diskretan scenaristički potez, no zato je mnogo simpatičniji balans koji je Campion napravila uvevši u priču skupinu žena u kontejnerima. Naime, za razliku od straight forward pripovijedanja centralne fabule, koja je nositelj ključnog feminističkog sloja priče, izgubljene žene u kontejnerima i njihova mentorica GJ koja izgovara mudrosti kao prepisane iz kakvog petparačkog self-help priručnika („Trebaš umrijeti na sebe. Na ideju sebe. Sve što misliš da jesi, nisi“) zapravo su otkačena parodija feminizma, rijedak slučaj u kojem Jane Campion sama sebe ne doživljava smrtno ozbiljno. Uostalom, nema dileme da je lik GJ s lako prepoznatljivom dugom sijedom kosom zapravo autoričin autoironični alter ego. Iako cijela ta ekipa podebelih i polugolih žena (koje GJ uporno muškošovinistički naziva kujama) u potrazi ne toliko za rajem koliko za potentnim muškarcem baš i nema jasnu dramsku funkciju, dobro dođe kao svojevrsni comic relief.

top-of-the-lake-holly-hunter

No, uz sve spomenuto, „Top of the Lake“ u prvom je redu serija o Robin Griffin, odnosno serija koju nosi Elisabeth Moss za što je uostalom početkom godine primila i Zlatnog globus (što nije uspjelo samoj seriji koja se morala zadovoljiti nominacijom). Djevojku s Madisona ovdje možemo vidjeti u sasvim drugačijoj i zapravo mnogo uzbudljivijoj ulozi, samosvjesne i seksepilne, ali istovremeno ranjive i nesigurne djevojke koja rješavajući slučaj silovane djevojčice, zapravo pokušava riješiti podjednako zahtjevan vlastiti slučaj. S druge strane dramske klackalice nalazi se lik Matta Mitchama kojeg s podjednakom glumačkom energijom igra  Peter Mullan (često ga možemo vidjeti u filmovima Kena Loacha). Iako u ulozi negativca za kojeg bi se teško prisjetili ijedne lijepe riječi, njegov lik ipak nije posve jednodimenzionalan niti lišen emocija, što ga čini jednim od zanimljivijih negativaca viđenih posljednjih godina na TV-u.

„Top of the Lake“ nije posve bez mana, osobito se primjedbe mogu staviti na zbrzanu i neočekivano  hladnu završnicu, no riječ je o autentičnom i fascinantnom televizijskom događaju koji će sigurno imati svoju publiku i na domaćoj televiziji koja u posljednje vrijeme ipak pokazuje nešto više ukusa u izboru serija nego što smo navikli. (MRAČNO, JEZIVO I NEODOLJIVO 7,5/10)

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

2 Comments

  1. Pingback: „Pravi detektiv“, od serije godine do razočaranja godine - Nemilosrdni gadovi

  2. Avatar

    Dora Eva Krupic

    9. prosinca 2014. at 00:09

    Vi, kučke ;), trebate shvatiti da malo zabačeno mjesto nije savršena pozadina za promatranje ovoga i onoga o čemu govorite da J. C. progovara. Ne, idealnija bi bila urbana sredina, no s pozadinom pripiz*ine je lakše uočljiva jer je ondje, po definiciji stvari, rjeđa.
    Drugo, J. C. je ovom serijom pokazala kako je se ženske teme sve manje tiču, na kraju serije s koferima na kotačičima iz Raja bježi koliko ju noge nose.
    Ima tu još konotacija i značenja o kojima bi se moglo raspravljati,no s obzirom da sam umorna od cjelodnevnog gledanja teškog materijala, možda se o njemu uhvatim trkeljati neki drugi put.

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com