Nemilosrdni gadovi

„Pravi detektiv“, od serije godine do razočaranja godine

True-Detective-S01E07

True Detective, SAD, 2014., triler, 8 epizoda x 55 min
Autor: Nic Pizzolatto, Režija: Cary Fukunaga
Uloge:  Matthew McConaughey, Woody Harrelson, Michelle Monaghan, Michael Potts, Tory Kittles, J.D. Evermor

Činilo se da malo što može nadmašiti euforiju koja je pratila posljednju sezonu, a osobitu posljednju epizodu „Breaking Bada“, no onda je došao „Pravi detektiv“. Iako prikazivan tek na HBO-u koji kod nas ipak ima ograničen doseg, krug mojih poznanika koji su pratili i panegiricima častili seriju o dvojici detektiva koji tijekom gotovo dva deseteljeća istražuju seriju morbidnih ubojstava žena u Louisiani bio je neočekivano velik. Činilo se da baš svi gledaju „True Detective“, a već nakon pilota serija je stekla status božanstva koje baš i nije uputno propitkivati. I sam sam bio fasciniran tom prvom epizodom u kojoj je više od bizarnog ubojstva koje će pokrenuti priču, impresionirala impostacija glavnih likova, klasičnog američkog ne odveć bistrog ali poštenog policajca Martyja Harta (Woody Harrelson) te inspektora izvan svih kanona, načitanog i elokventnog, osobnom katastrofom nagriženog i egzistencijalistički zgađenog Rustyja Cohlea (Matthew McConaughey) koji nas je zasipao bujicama pretencioznih, ali u kontekstu policijske istrage ritualnih ubojstava povezanih s kultovima, religijama i lokalnim moćnicima, zapravo neobično začudnih i zabavnih monologa o moralnom kolapsu civilizacije ispunjenih velikim mislima i pomalo douglasadamsovskim metaforama poput: „Sve je to jedan geto. Golema kanalizacija u svemiru“ ili „Ljudska je svijest tragična posljedica evolucije“. Zahvaljujući fantastičnim vizualima Adama Arkapawa (kojeg sam zapazio po jednako impresivnom snimateljskom radu u seriji Jane Campion „Top of the Lake“), zavodljivim pejzažima močvarnog područja Louisiane sustavno prikazane kao države u kojoj sunce nikada ne izlazi, atmosferičnoj glazbenoj kulisi koju je producirao T Bone Burnett te izvanserijskoj inspiraciji dvojice glavnih glumaca „Pravi detektiv“ činio se kao siguran novi televizijski klasik.

Sve dosad izrečeno gotovo su unisono tvrdilil i gotovo svi filmski i televizijski kritičari koji su svoje recenzije temeljili na prvoj ili, češće, prve četiri epizode. I sam sam planirao napisati tekst nakon prve epizode, ali sam odustao i odlučio pričekati polovicu serije samo da bih i nakon četvrte epizode još jednom odgodio recenziju. Postoje serije kod kojih pisanje recenzije već nakon prve epizode i nije osobiti rizik, no u „True Detective“ postojali su elementi koji su me upozoravali da ne brzam sa zaključcima. U prvom redu, riječ je o rijetko autentičnom televizijskom proizvodu koji bježi od svake generičnosti, dakle od ideje do realizacije iza njega stoji ista autorska ekipa, jedan scenarist (Nic Pizzolatto) i jedan režiser (Cary Fukunaga), pa se zapravo može tretirati kao osmosatni film, no ono što je još značajnije jest dramaturška postava serije koja nije dozvoljavala preuranjene poante. Jedan od elemenata intrigantnosti koncepta jest narativna strategija ispreplitanja dviju vremenskih perpektiva udaljenih 17 godina koje nude najmanje dva različita pogleda na događaje koje pratimo, sugeriraju različite mogućnosti razvoja likova i njihovih odnosa te naznačuju potencijalne velike preokrete kad se radnja ispripovjedana u flashbackovima kroz ispitivanje Harta i Cohlea spoji s aktualnim zbivanjima, novim slučajem koji sugerira istog ubojicu kao i prije 17 godina. Uglavnom, činilo se kako je intrigantna narativna strategija dala scenaristu uistinu facinantne dramske mogućnosti razvoja priče, a na oprez je poticao i zagonetni naslov u jednini: naime, ako imamo posla s klasičnom buddy-buddy serijom, logično je očekivati naslov „Pravi detektivi“ pa nam izbor jednine budi različite ideje o tome tko se zapravo krije iza jednog, i kojeg, od njih dvojice. (Usput budi rečeno, što se mene tiče, misterij naslova u jednini ostao je neriješen i nakon posljednje epizode.) I dok dvojica detektiva koji ispituju Cohlea i Harta o istrazi iz prošlosti sumnjaju kako je Cohle zapravo ubojica, gledatelj naviknut da ga namjerno navigaju u pogrešnim smjerovima ostavlja otvorenim i druge mogućnosti, osobito nakon što se pojave crteži Hartove kćerke Audrey koji nedvosmisleno upućuju na seksualno zlostavljanje.

Uglavnom, danas mi je drago što nisam napisao recenziju „Pravog detektiva“ nakon prve ili četvrte epizode i vjerujem da je većini kritičara kod kojih se koče sve same devetke i desetke žao što su upali u žrvanj tog novog medijskog terora u kojemu se serije recenziraju epizodu po epizodu. Naime, sve tamo do zaključno pete epizode dvoumio bih se da li da „Pravom detektivu“ udijelim 9 ili 10, a onda je sa svakom sljedećom epizodom ocjena počela padati da bi se doslovno strmoglavila u finalu, jednoj od najlošijih zadnjih epizoda u povijesti zadnjih epizoda, ako govorimo o iole respektabilnim serijama. Finalu koje je posve upropastilo sav dotadašnji trud te razotkrilo Nica Pizzolatta kao zapravo  poprilično nemuštog i neodgovornog scenarista. Oduševljen prvom epizodom čudio sam se gdje se taj Pizzolatto dosad krio, potpisao je tek scenarij za dvije epizode američke verzije danskog „Ubojstva“ što baš i nije neka referenca, a evo ga sad odjednom sam ispisao seriju koja je nagovještavala da je riječ o istinskom televizijskom milestoneu, maltene novi „Twin Peaks“. Ali, ništa od toga.

Teško je popisati sva neodgovorena pitanja, sve lažne tragove, bespotrebne likove i epizode, sve mistifikacije i lažno intelektualiziranje koje razotkriva posljednja epizoda pa se neću niti truditi, uostalom internetski forumi ionako su ih prepuni, no doista fascinira lakoća s kojom je Pizzolatto ovako intelektualno pretencioznu i narativno kompliciranu seriju sveo na rutinski pronalazak serijskog ubojice dostojan trećerazrednog horora s iskompleksiranim, ružnim luđakom iz susjedstva koji ima kompleks majke, banalnog križanca Normana Batesa i Jamea Gumba iz „Kad jaganjci utihnu“. Kako sam se i sam s vremenom prilično zapetljao u bezbrojnim rukavcima istrage i likovima koji se pojavljuju i nestaju, očekivao sam u finalu makar kakav takav rezime događaja, no Pizzolatto kao da se i sam pogubio pa nije imao volje sastavljati sve dijelove vlastitog puzzlea, ili je možda zaključio da ih ni sam nije u stanju sklopiti. No, čak i više od toga fascinira ležernost kojom je odustao ne samo od objašnjenja mističnog Žutog kralja oko kojeg je kroz sedam epizoda kreirao veliku famu, nego i od hvatanja pravih krivaca. Ako je po nečemu ova serija revolucionarna, onda je to upravo po neviđenoj dramaturškoj indiferentnosti prema raspletu i olakom odustajanju od etičke zadovoljštine.

U finalu se tako, iznenada, genijalni scenarij pretvorio u diletantski i zapravo me zabavlja činjenica da su već spomenuti internetski forumi među bezbrojnim teorijama i mogućim raspletima nerijetko nudili inteligentnije, kreativnije i subverzivnije rasplete od onog koji je napisao Pizzolatto. Primjerice, jedna od uvjerljivijih teorija bila je ona o Maggienom ocu kao Žutom kralju, koja bi objasnila i crteže Audrey Hart na koje Pizzolatto u zadnjoj epizodi posve zaboravlja pa bismo valjda trebali zaključiti da je sve zapravo bila obična koincidencija. Kao i još desetak drugih motiva koji su se u prethodnim epizodama činili jako važnima.

true-detective-the-locked-room-mcconaughey-harrelson

No, čak i kad bi se sve te fabularne slabosti stavile po strani, a na to Pizzolatto kao i mnogi kritičari tipuju od prve epizode sugerirajući kako su odnosi među likovima i ukupna atmosfera mnogo važniji od same istrage, ne dolazimo do mnogo bolje ocjene. Finale nije ponudio neki zanimljivi twist u razvoju likova i njihovih odnosa, osim ako takvim ne protumačimo Rustovo iznenada ugledano svjetlo na kraju serije. „Pravi detektiv“ valjda je jedini film noir u povijesti koji poentira tvrdnjom da se svijet ipak mijenja nabolje, samo je još nedostajalo da na posljednji kadar nalijepe svepristuni Pharrellov „Happy“ pa da svi zajedno zaplešemo u bolju budućnost.

Iz te perspektive odjednom su se i Cohleove duboke misli uredno prosipane tijekom prehodnih sedam epizoda počele činiti prilično šupljima, a posebno mi je antipatična Pizzolattova obrana koji u jednom intervjuu sve one koji se usude dovoditi u pitanje njegove monologe upozorava da zapravo obezvrjeđuju filozofiju takvih velikana kao što su Arthur Schopenhauer i Friedrich Nietzsche. Hm hm. U srednjoj školi sam svjedočio slučaju u kojem je jedan učenik u svoju zadaćnicu prepisao neki Krležin tekst i podmetnuo ga kao svoj, a kad je dobio dvojku žalio se profesorici da je dvojku zapravo dala Krleži. Kao učenička subverzivnost stvar je sasvim simpatična, no za scenarista HBO-ove serije ipak ne bi trebala vrijediti ista pravila.

Svemu usprkos, „Pravi detektiv“ ostat će upamćen kao sjajno isproducirana serija, svidio mi se vizualni prosede i ritam kojim je Cary Fukunaga vodio priču, naravno tu je i onaj bravurozni 6-minutni kadar, koji je by the way stilski bliži „24“ ili „Homelandu“ nego „Pravom detektivu“, ali nema veze, željelo se malo paradirati i na tom terenu; naravno najviše su profitirali stvarno izvrsni Matthew McConaughey i Woody Harrelson, koji su ovdje prepoznali priliku za značajne recke u karijeri pa su potpisani i kao producenti, no šteta je što nije ostalo mnogo prostora za druge likove pa ćemo jedva ikoga i zapamtiti, a već notorne primjedbe na račun jednodimenzionalnosti ženskih likova nema potrebe ponavljati. I tako je serija koja je nakon prve epizode dobila titulu serije godine, nakon posljednje postala razočaranjem godine. Ukratko, čisti fejk ili što bi rekao sam McConaughey u jednom drugom filmu: „Fugezi, Fugazi. It’s a wazy. It’s a woozie. It’s fairy dust.“ (IZVANA GLADAC, IZNUTRA JADAC 6/10)

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

19 Comments

  1. Latz

    17. ožujka 2014. at 15:36

    Jednostavno se ne slažem s ocjenom kraja kao nekakve katastrofe — ok, iprosvijetljenje’ iako nije baš potpuno jest iritantno jer je preokret za koji ispada da se nazovi morao dogoditi da se nekome udovolji.

    Ali krajnji nedostatak mistike ili barem privida mistike oko ubojstava pri razrješenju meni uopće ne smeta priči jer sam ga uvijek i shvaćao kao folklor u kojem su uživali upleteni, a ne kao nešto stvarno i što će uroditi nekom većom pričom. (čak da je priča otišla u neku stvarnu mistiku i nadnaravno bi mi izgubila na snazi jer je to već izlizano preko svake mjere i sveprisutno, upravo zato mi prikaz Rustovog prosvjetljenja – i to vizualno – loša stvar)

    A odustajanje od hvatanja ‘pravih krivaca’ meni i jest ono što odiše noirom makar to Harelssonov lik prihvaća blagonaklono. Priznanje da samo njih dvojica ne mogu riješiti veći problem, da su oni svoje odradili, a ostalo je na nekom drugome jer “We ain’t gonna get them all. That ain’t the kinda world it is.” Priznali su poraz u pobjedi – sa pozitivnom notom na samom kraju. Možda daje nadu pa nije baš pravi kraj u tom stilu, ali definitivno nije završilo sretno — barem ne meni.

  2. kompany

    17. ožujka 2014. at 16:08

    samo da je s**t i pljuvat… reci pošteno, nisam skužio ku**a i bok

  3. Igor Tomljanović

    Igor Tomljanović

    17. ožujka 2014. at 17:16

    naravno da nisam, ali sam otvoren za sve ljude dobre volje koji su mi voljni objasniti

  4. Boris

    18. ožujka 2014. at 00:56

    Najprije, svaka čast na trudu koji stoji iza ove recenzije. Slažem se sa dosta toga što je napisano.

    Međutim, ne mislim da je završetak serije podbačaj, naprotiv. Serija me se u cijelini izuzetno dojmila, sjajni glumci, sjajna režija, i u tome se, pretpostavljam, slažemo, a ja bi i dodao, sjajan scenarij.

    Stoji da je serija nakon 4 ili 5 epizode bitno promijenila ritam, većina američkih serija i filmova ima svojevrsnu “V” radnju – uvod, zaplet, vrhunac, rasplet, ovdje smo vidjeli neka netipičnija scenaristička riješenja. I nakon svih pogledanih epizoda, mislim da je za scenarista ove serije malo reći da je talentiran. Mislim da ima veliki talenat i veliku hrabrost da priču postavi onako kako misli da treba. Jer, realno, sve se serije tuku za gledanost, u prvim epizodama je cilj “zalijepiti” što više gledatelja za ekran, i u principu, tu do izražaja dolaze određeni klišeji: likovi moraju biti što zanimljiviji, što simpatičniji, radnja mora obećavati što neočekivaniji rasplet, iznenađenje… i to scenarist ove serije zaista dobro odrađuje. Kupio je našu pažnju. Ali, nije jedini kome je to uspjelo, recimo, za isčekivanjem sam pratio i “Breaking Bad” i “Homeland”, i još mnoge serije. Međutim, u pogledu scenarija, mene je upravo rasplet ove serije oduševio u odnosu na te dvije navedene. I u Breaking Bad i u Homeland realne mogućnosti scenarija stradaju dosta brzo. Recimo u Breaking Bad su cijela treća i četvrta sezona bazirane na krajnje nerealnoj pretpostavci da samo Walter White može sintetizirati savršenu drogu, lik Carrie i njen jednostavno nemoguć status u CIA da ne spominjemo, kao i još brojne nelogičnosti.
    Naravno, premda meni zaista sjajna, i “True detective” je ipak prvenstveno američka serija, nije ni ovdje scenarij potpuno imun na nedostatak realnosti, recimo, upravo je pomenuta 6-minutna, impresivno režirana scena, kao i cijela ta epizoda sa ubacivanjem u redove bajkerske bande po pitanju realnosti najtanja.

    Ako je u 4 epizodi briljantna režija, a scenarij baš i ne, za 7 epizodu bi ustvrdio upravo obrnuto, mislim da je upravo režiser tu propustio podcrtati neke stvari koje je scenarist imao na umu.

    Ali, 8 je epizoda zaista odličan finale ove eterične serije, priče o 17- godišnjem putovanju dvojice detektiva iz Lujziane. Scenarist nam potvrđuje ono što već na određen način znamo, da je Žuti Kralj, čudovište sa zelenim ušima, zapravo demon kojeg u sebi nose dva glavna lika, nešto što ih duboko tišti i ne dozvoljava im da idu dalje. Epilog serije u bolnici i razgovor dva glavna lika je zaista impresivan, svojevrstan hommage najboljim vesternima, kad junaci odjašu u sumrak usprkos svim ranama koje nose.

    Malo koja me serija ovako oduševila i potakla na razmišljanje. Malo koja serija je bila ovako uvjerljiva, a već se i sam autor recenzije izjasnio da su gluma i produkcija u ovoj seriji na vrlo visokom nivou.

    Ako ova serija zaslužuje ocjenu 6/10, zaista bi volio gledati serije koje imaju ocjene 8, 9 ili 10. A do tada, mogu samo reći da je ovo nesumnjivo jedna od najboljih serija koje sam gledao, ako ne i najbolja.

    Lijep pozdrav.

    • Igor Tomljanović

      Igor Tomljanović

      18. ožujka 2014. at 01:09

      Pozdrav Borise, hvala na vrlo kultiviranom i zanimljivom komentaru. Želio bih samo još jednom pojasniti da se kritika serije ne odnosi samo na završnicu već na zadnje tri epizode u kojima je pripovijedanje izgubilo dvije vremenske dimenzije pa je svedeno na klasičnu linearnu naraciju te se pretvorilo u običan whodunit, dok je razrješenje u tipu “ubojica je batler”. Ali razumijem i sve one poput vas koji smatraju da je ocjena neopravdano niska. Mogao bih stajati i iza ocjene 7, ali više od toga teško.

  5. Denis

    18. ožujka 2014. at 09:48

    Mislim da je veći problem bio što je prvi dio serije toliko visoko letio da je za mnoge pad drugog dijela bio golem. Drugim riječima, očekivanja su bila previsoka. Objektivno, snaga serije nije ni bila u scenariju (bilo je odmah jasno da je otrcanost simbolike i potrage za serijskim ubojicom slaba točka), ali kad uzmeš da su Woody i Matt do samog kraja vadili taj scenarij i da su doživljaji, scene, panorame u seriji fantastični (dakle dovoljni da te drže prikovanog za zaslon), ja zaista ne vidim zašto bismo sad pljuvali po nečemu jer nije do kraja zadržalo 10-ku s početka… Svakako nije za 6-icu, već za 7-8.

  6. Denis

    18. ožujka 2014. at 09:53

    Pardon, ne mogu odoljeti a da i ovdje ne uputim čitatelje na činjenicu da je sam kraj (svjetlo i tama…) ukraden (potpuno) iz stripa Top 10, br. 7 Alana Moorea. Tek toliko da srozam ocjenu onima kojima to smeta, jer ipak je to velikoumni krešendo 🙂

  7. Draž

    18. ožujka 2014. at 11:22

    Znači pravi detektiv u ovom slučaju je Matthew McConaughey koji je po meni glavni glumac, jer za vrijeme dok se Woody Harrelson kurva, Matthew daje otkaz i povlači se na 10 godina u garažu i u potpunosti se posvećuje slučaju..(…Čak u jednoj sceni govori Woodyju; “Bez mene nebi bilo tebe!”) Prijelaz sa fleshbackova u stvarno vrijeme mi je bio fenomenalan. Kraj je mogao biti puno bolji, (ali uvijek može bolje..!), međutim drago mi je što ovu seriju nisu razvodnili kao što je to slučaj sa 99% današnjih serija za koje se ispostavi da nešto vrijede. Sve u svemu čista 9-tka jer serija je prikazala nešto novo i zanimljivo. Jedva čekam slijedeću sezonu, a tko zna možda će i tamo biti govora o “žutom kralju”..

  8. Robert

    18. ožujka 2014. at 11:58

    Apsolutno se ne slažem s ocjenom niti s opisom finala. Ja bih osobno otišao tako daleko da napišem da je pravi detektiv iz naslova zapravo gledatelj, i da je iti malo volje došlo bi se do nekih zaključaka o Žutom kralju. Ja sam ostao PAF nakon finala koji je, priznajem, neupućenima jednostavno “uhvatili ubojicu – a što je s kultom, i neš ti prosvjetljenja njegovog” kraj, ali onima koji su čitali neke knjige ili koji, kao ja, pronjuškaju malo okolo shvate da se stvarnost serije širi dalje od tv formata i da se tragovi o žutom kralju kriju van serije. Toliko, ne bih htio pokvariti gušt onima koji će ostati zaintrigirani.

    A sad, za one koji nevole da ih se uključuje toliko u film/seriju, već žele da ima klasičan tok, (što nije loše niti omalovažavam) istina, možda ostane bljutav okus u ustima.

  9. Robert

    18. ožujka 2014. at 12:07

    Sad kad pročitam svoj komentar kužim da malo ima “ja sam pametniji od vas svi ste vi goli k***c prema meni” ton, ali nije tako, nisam dovoljno naglasio da i ja spadam u neupućene koje spominjem, samo sam viseći po forumima došao de nekih, kako da kažem, prosvjetljenja…

  10. Pingback: Recenzija serije 'Pravi Detektiv'

  11. Ogi

    18. ožujka 2014. at 13:17

    Haha

    sudeći po vašim ostalim recenzijama mora da ste pali na glavu kad ste bili mali.

    Ovo je najniža ocjena do sada za seriju koja je dobila najviše pohvala i najveću ocjenu publike do sada. Složit ću se sa većinom i ne uvažiti vaše komentare na seriju. Vama je sigurno i Breaking Bad za 6, o ukusima se ne raspravlja. Držite se ostalih serija.

  12. Mira

    19. ožujka 2014. at 12:44

    Moram priznati da je meni bilo teško shvatiti euforiju oko serije i (pre)visoke ocjene na IMDB-u. Serija je kvalitetna i u moru gluposti na televiziji svakako poželjna. Ali da dobije veće ocjene od Žice u par epizoda i odna hipsterična histerija koja se digla oko nje…To nikako nisam razumjela. Kvantiteta donekle stvarno rađa i kvalitetu, tako da ocjene preko devetke nakon prvih par epizoda stvarno više govore o današnjoj potrebi za trendovima (profili ubercool ekipe koja je postala o seriji na fejsu i sl.) nego o samoj seriji. Ali s druge strane ne bih bila toliko stroga prema kraju. Da ima propusta oko odrađivanja pojedinih motiva, to stvarno ima (dotični crteži, Žuti kralj…), ali slažem se s nekim ovdje tko je napisao da su to možda materijali za dalje (što je sasvim izgledno za Žutog kralja, ali nisam sigurna za crteže). Sam kraj je po meni bio vrlo moćan. Scena s Gogolgote, što je donekle ironično s obzirom da asocijaciju na Isusa nosi ničeanski nastrojen lik…Ali, meni to izvrtanje uloga pogađa kompleksnost odnosa i izbjegava potonuće u teške klišee s likovima…Ocjena seriji – čista osmica…

  13. Pat

    19. ožujka 2014. at 15:00

    Ovako nešto se dogodi kada se serija racenzira iz perspektive filma. Serije traju više epizoda / sezona i kao takve imaju naglasak na karakterizaciji likova, poistovjećivanje istima, na atmosferi, na situacijama/scenama kroz veći broj sati gledanja. Ljudi koji gledaju ovakve serije iz perspetkive filma gledaju samo zbog priče koja je u ovom slučaju najmanje bitna. Tužno je da se ljudi ne mogu otrgnuti tom snažnom dojmu, na kraju, jer smo toliko utrenirani detektivskim filmovima i serijama, da očekujemo nekakav veliki rasplet koji nas šokira do te mjere da nam serija ostane definirana samim raspletom, a ne svime što je prethodilo. Ljudi spominju Breaking Bad – tu priču se komotno moglo ubaciti u jedan duži film, sa svim bitnim elementima priče, ali to ne bi bio Walter White – imali bi priču o čovjeku koji je moralno pao, i to bi bilo to, film bi zaboravili za godinu dana, dok serija ostaje u sjećanju baš zbog dubine karakterizacije lika. Tako i ovdje, ostaju u pamćenju Rust i Marty, a ne nekakav šok o tome tko je ubojica i slično. To je što se ove serije tiče uistinu nebitno. Sam Pizzolatto je izjavio da njemu serijski ubojice nisu nimalo zanimljivi.

  14. Igor Tomljanović

    Igor Tomljanović

    19. ožujka 2014. at 15:13

    Drago mi je pročitati razna mišljenja i komentare, pa makar mnogi od njih djeluju kao da nisu uopće pročitali gornju recenziju, ali nije važno. Samo da još jednom upozorim sve koji govore o ovoj seriji u kontekstu više sezona da je riječ o tzv. anthology formatu što drugim riječima znači da u sljedećoj sezoni nećemo gledati Rusta i Martyja već nove glavne junake (zapravo, najvjerojatnije junakinje) i sasvim novu priču. Dakle, riječ je o zaokruženoj cjelini koja se doista može promatrati i kao duži film, iako specifične epizodične dramaturgije, no u svakom slučaju daljnjeg razvoja likova neće biti.

  15. swvi

    21. listopada 2014. at 23:54

    Totalno si fulao temu, poantu, sve. Ali ipak najviše si fulao poantu kraja. E da, ovo “samo je još nedostajalo da na posljednji kadar nalijepe svepristuni Pharrellov „Happy“ pa da svi zajedno zaplešemo u bolju budućnost.”, je najgluplji komentar na neku seriju/film koji sam ikada pročitao. Kao da si gledao kraj Slumdog Millionairea a ne True Detectivea.

  16. Pingback: Je li “Interstellar” doista genijalan? Pa, relativno! - Nemilosrdni gadovi

  17. Mira

    11. rujna 2015. at 00:37

    Jesam li propustila kritiku druge sezone ili je nije bilo? Meni je 2. puno bolja. Već sam danima pod dojmom dobre glume…Malo je neujednačenog ritma, ali i to joj je dalo neku nadnaravnu čar…

    • Vanja Runjić

      Vanja Runjić

      20. rujna 2015. at 13:37

      Mira, nisi propustila, mi smo je propustili objaviti 🙁

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image