Nemilosrdni gadovi

Propali kraljevski ljubić Kraljice popa

w-e-web

Romansa stoljeća / W.E., Velika Britanija, 2011., drama, 119 min.
Režija: Madonna
Uloge: Abbie Cornish, Andrea Riseborough, James D'Arcy, Oscar Isaac, Richard Coyle, James Fox, Geoffrey Palmer

Svi oni koji su skloni podcijeniti Kraljicu popa, čine to na vlastitu štetu, jer kolikogod se njena urnebesno golema ambicija u bilo čemu čega se primi nerijetko čini smiješnom, barem joj treba priznati da je hrabra. Naime, ako je u glazbi kod nje možda i došlo do zamora materijala, pa su njeno žezlo preuzele neke nove klinke, ponajprije naravno Lady Gaga, svakome tko malo bolje pozna njen lik i djelo, jasno je da ona tu nije rekla svoju zadnju. Fanovi će u njenu obranu reći da se Gaga i dogodila zato što je Madonna na trenutak skrenula pogled sa svog prije dobrih frtalj stoljeća zapišanog teritorija kad se naglavačke bacila u more „izvanškolskih“ aktivnosti. A te su, kao što je poznato između ostalog uključivale i pisanje dječjih i sex knjiga, pokretanje lanca fitness centara i usvajanje djece iz Trećeg svijeta. Madonna dakle nije od onih koji se grčevito drže svoga, već očito ima u sebi nekog golemog crva koji ju tjera da se upušta u kombinacije koje joj, barem na papiru, mogu donijeti više štete nego koristi.

I tu dolazimo do njene notorne filmske, odnosno za početak glumačke karijere, legendarno masakrirane od kritičara, ali ipak ne baš uvijek sasvim grozne – bila je primjerice sasvim OK u nostalgičnoj baseball dramedijici „A League Of Their Own“ iz 1992. No, onda je kao i milijun „glumaca“ prije nje osjetila potrebu da i sama štogod režira. Njen debi „Filth And Wisdom“ iz 2008. (u nas preveden „Dotaknuti dno“), minimalistička kvazi-sundanceovska indie dramica prošla je osrednje, iako uopće nije bila loša, a svakako je bila stilski i u svakom drugom pogledu sasvim nepredvidljiva. Njen drugi film zato je puno više „madonnast“, odnosno više se uklapa u sliku koja ona o sebi emanira još tamo od sredine ’90-ih i „Evite“. Uhvatila se dakle Kraljica sada jedne kraljevske priče, i to ne bilo koje već jedne od najvećih, ako ne i najveće ljubavne priče 20. stoljeća – one o britanskom kralju Edwardu VIII koji se zbog ljubavi prema udanoj Amerikanki Wallis Simpson odrekao prijestolja.

Madonna, kao bivša engleska snaha i uostalom majka jednog Engleza (Rocca Ritchiea) osjetila se „dostojnom“ pohrvati i s danas fascinantnom pričom. I naravno da je u to ušla s onom svojom sad već dosadnom, od nekadašnjeg britanskog imperija većom ambicijom, pa joj nije bio dovoljan straight biopic ili povijesna drama, nego si je život zakomplicirala paralelnim radnjama, multi-level vremenskim pristupom i skokovitom naracijom, a takve stvari ponekad ne uspiju ni kolegi Gadu Tarantinu koji ih je praktički izmislio. Uglavnom, paralelno pratimo Wallis Simpson (prilično uvjerljiva Andrea Riseborugh) u par minimalističkih sličica iz njena prva dva braka kao i početak veze s Edwardom (dakle već sam Wallisin dio priče izložen je rascjepkano), dok u sadašnjosti pratimo mladu njujoršku kustosicu Wally (zanimljiva ali ponešto anemična Australka Abbie Cornish), koja je od majke i bake naslijedila diskretnu opsjednutost sa Simpsonicom (otud joj i ime), a koja i sama ima dosta turbulentnu privatnu situaciju. Wally je udana za hladnog i odsutnog psihijatra-manipulatora s kojim nikako da zatrudni, a sad u Sothebyu koji pohodi proučavajući Wallis, upoznaje tajanstvenog zaštitara, Rusa Jevgenija (Oscar Isaac, dosad poznat iz Amenabarove „Agore“ i Scottova „Robina Hooda“, a krajem godine ćemo ga gledati u „Inside Llewyn Davis“ braće Coen). I tu je već prvi, doduše usamljeni, plus redateljici – za sve to ne treba dugo da se „primi“ i pohvataju konci, a onda se do kraja sve gleda prilično lako i s interesom.

Kritika je film dočekala na nož, prigovarajući površnosti, prevagu stila nad sadržajem, zanimljivije kostime od onih koji ih nose itd. itd. …, a ni publika se nije osvrnula pa je film dosta neslavno propao u kinima. Ipak, to predznanje kako je riječ o teškom flopu pomaže da se mane filma znatno lakše progutaju, kao što se uostalom toliko puta dogodi suprotno – da hype oko nekog filma nabije očekivanja koja se nikako ne mogu ispuniti. A mana ima koliko hoćeš, od preambiciozno postavljene paralelne konstrukcije, preko dubioznih povijesnih interpretacija, do pretencioznih, telefoniranih, uglavnom „ženskih“ poruka. Autorici (Madonna je napisala i scenarij sa svojim starim suradnikom Alekom Kashishianom) se mora priznati da nije bez vještine u postavljanju i režiranju scena, kao ni kasnije u montaži. No, kad se malo razmaše, pa onda u neku bezazlenu scenu Wallisinog plesa na tulumu ubaci afričkog ratnika i Sex Pistolse u pozadinu, onda to bude i malo neugodno za gledati – no takvi su ekscesi, hvala bogu, ipak rijetki.

Uglavnom, veliko je  pitanje tko će nakon ovoga više biti voljan iskeširati lovu za neki novi Madonnin redateljski pokušaj (film je koštao umjerenih 30-ak milijuna U$D, a zaradio je jedva milijun), eventualno ona sama. I sad, bilo bi tu možda malo preuzetno izgovoriti riječ šteta i naricati nad sudbinom talentirane filmašice, ali Madonna-režiser definitivno nije loša vijest… (DALEKO OD NAJBOLJIH POVIJESNIH DRAMA, ALI SASVIM GLEDLJIVO 6/10)

/NG TOMLJANOVIĆ/

Ma što si fin i pristojan, ko da je kraljica majka, a ne kraljica popa.

/NG RUNJIĆ/

a šta mogu, takav sam, poštujem plavu krv. inače kad smo već kod kraljice majke – i ona se pojavljuje ovdje, al ne ispadne baš najsimpatičnija…


 

Vanja Runjić
"Kvantiteta je zgodan nadomjestak za kvalitetu, osobito ako ste gladni." Ambrose Bierce

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com