Nemilosrdni gadovi

Dobra djevojka postala je neodoljiva jebozovna prznica

were the millers

Obitelj Miller / We're the Millers, SAD, 2013., komedija, 110 minuta
Režija: Rawson Marshall Turber
Uloge: Jason Sudeikis, Jennifer Aniston, Will Poulter, Emma Roberts, Ed Helms, Nick Offerman, Kathryn Hahn, Ken Marino, Tomer Sisley, Matthew Willig

Otkad je televizija i u tom segmentu definitivno preuzela igru, u kinima gotovo da više i nema holivudskih komedija – bilo onih običnih, starinskih populističkih, bilo onih nešto, recimo to tako, intelektualno zahtjevnijih. Ništa, nothing, nada, zero, zilch… Samo jebeni „Mamurluk“ i definitivno komatozni Sandler – a to govori nekadašnji štovatelj, da ne kažem neku težu riječ (fan?) spomenutog umjetnika…

Posljednja velika stvar koja se u filmskoj komediji dogodila bio je Judd Apatow i njegov „pokret“, koji je u mainstream komediju donio neke nove, dotad nepostojeće aspekte – primjerice višeslojnog, odnosno ranjivog glavnog muškog lika, modernog anti-macho frajera (čitaj plačipičku i/ili geeka) te definitivno probijen „zvučni zid“ vulgarnosti, i jezične a bogme i „grafičke“ (pogotovo iz ženskih usta, ali i drugih, hm… organa  – vidi „Djeveruše“). No, ta su dostignuća u međuvremenu postala komedijsko opće mjesto i danas gotovo da više i nema komedija, bilo TV-serijalnih, bilo kino-filmskih koje se ne drže novouspostavljene apatowljevske dogme. Najbolje se to vidi kad na primjer 2013. uvalite neko od ranih Apatow (koji se u međuvremenu i sam malo umorio) remek-djela (a la „Knocked Up“ ili „Superbad“) nekome neiniciranom u materiju i taj se onda čudi što je tu tako genijalno i revolucionarno. Danas možda više ništa, ali 2007…

Čemu dakle ovaj uvodni daviteljski mini-esej? Pa zato da bi bilo lakše nahvaliti jednu običnu, staromodnu, populističku komediju koja uspijeva zabaviti i mlado i staro, a da pritom ne vrijeđa inteligenciju nešto zahtjevnijeg gledatelja. Komediju kakvu prije koju godinu, u zlatno doba Apatowa & ekipe ne bi dirnuo ni štapom, kamoli joj ničim izazvan pisao hvalospjeve na vlastitom sajtu. E pa vremena se mijenjaju, ljudi se mijenjaju, a i holivudska je komedija očito toliko evoluirala da je njen vrhunac u 2013. (i to zasad bez konkurencije!) jedna klišeima nafilana komedijica s glumačkim parom iz vlažnih snova bilo kojeg krvožednog kritičara (Nemilosrdnog Gada dakle) nestrpljivog da se napije krvi tim dvama, priznat ćete, poprilično lakim metama.

Glumci, dakle! Anistonica koja se sastaje s dobrim filmom tek nešto češće nego Halleyev komet sa zemljom  i „karizmatični“ Sudeikis, kojeg smo gledali u hrpu filmova, al’ se nikako ne možemo sjetiti nijednog. Odavno je poznato da Jen zna glumiti (vidi naš aktualni top 5!), ali znamo i da joj se nekako ne da i da za sebe bira uglavnom rom-kom bofl u kom se pojavi, pokaže malo noge ili ako je honorar deblji, čak i guze ili bikini figure, par puta šmekerski mrdne obrvom, uzme pare i ode. Sudeikis je pak druga priča – frajer koji se, kao i bezbrojni prije njega, probio kroz „Saturday Night Live“ (iz kojeg je sad otišao, pa se oko toga digla strašna halabuka), ali koji nekako nit smrdi nit miriše, jer se čini da bi rado bio duhoviti cooler, ali mu uvijek nekako uvale da bude tupasti luzer. No, Amerika mu iz nekog razloga jede iz ruke, a sad je dobio pravu priliku od luzera napraviti kulera i, mora se priznati pošteno je iskoristio.

Sudeikis igra Davida, sredovječnog sitnog dilera trave iz Denvera, pomalo umornog, bezvoljnog i ciničnog, a koji se nađe u problemu kad ga neki dripci opljačkaju i uzmu mu svu lovu i „robu“. Jedini izlaz koji mu sad preostaje je da za svog gazdu (Ed Helms iz „Mamurluka“ i američkog „U uredu“ – još jedan „karizmatik“) dofura iz Meksika neku ne preveliku količinu dopa, za što će mu ne samo biti oprošten dug, nego će još i dobiti 100 somova dolara. No, njemu je odmah jasno da to ne može nikako izvesti sam pa mu na um padne briljantna ideja da izmisli vlastitu tipičnu američku obitelj i u kamp prikolici prenese robu preko granice. „Potomke“ regrutira lako – za sina uzme svog geekastog susjeda tinejdžera (Poulter) a za kćer svojeglavu beskućnicu (Roberts) koja se mota oko njihove zgrade. No s „gospođom“ će ići malo teže – jedina opcija mu je susjeda Rose (Anistonica, tko drugi?), jezičava striptizeta koja ga organski ne podnosi. No, i ona je u problemu, posao joj „visi“ i treba joj lova, pa nevoljko pristane i novoformirana obitelj Miller kreće put Meksika.

E sad, ima tu klišea i starih fora koliko hoćeš, ali ima i fakat smiješnih momenata. Svo četvero „Millera“ je na svoj način zanimljivo, čak i neloše karakterski izvedeno i sasvim solidno odigrano, a i „urnebesnih“ sporednih likova ima dovoljno da ne usfali raznolikosti. Jen se zaista vrhunski „pripremila“ za svoju ulogu striptizete (tako da apsolutno moramo Millere pridodati u spomenuti Aniston top 5, i to bar na 3. mjesto!), a i uloga male jebozovne prznice koja špila tipičnu sveameričku ženu-majku-kraljicu legla joj je gotovo savršeno.

were the millers3

A zaplet? O tom segmentu Millera što manje se kaže, to bolje. Uvriježilo se naime posljednjih godina neko prešutno pravilo da komedije ako nisu romantične (makar ni one nisu lišene toga!) moraju imati neki akcijski i/ili krimi zaplet, pa je to naravno slučaj i ovdje. No, scenaristički komitet četvorice (ne pretjerano značajnih autora) i redatelja Rawsona Marshalla Turbera (neloši „Dodgeball“ i znatno ozbiljnije ali i manje uvjerljive „Misterije Pittsburgha“) izveo ga je nehajno i preke neke stvari, kao da samo čeka da ga se riješi i dotjera stvari do hepienda, za koji ionako znamo da dolazi, kolikogod se peripetija u kojoj se naši junaci nađu činila bezizlaznom. Ali nije im za zamjeriti – današnji gledatelj navikao je i na gore stvari od toga, pa onda i taj kržljavi kvazi-zapletić prođe bezbolno.

I za kraj još nešto čime se inače „ozbiljni“ filmski kritičari baš i ne bave. Film sam odgledao na redovnoj projekciji (inače ih u pravilu gledamo na posebnim novinarskim), a ekipa koja ja bila sa mnom u dvorani, prilično je uživala – smijala se, uzdisala i u par navrata gotovo zapljeskala (pogotovo njen ženski dio), dok je i starom, probirljivom Nemilosrdnom Gadu, naviklom na sofisticirani woody-allen-ovski/larry-david-ovski/ricky-gervais-ovski humor, poneka Miller fora izmamila osmijeh na lice. Treba li danas od neke holivudske komedije uopće tražiti više? (SMRT FAŠIZMU, KOMEDIJA NARODU! 8/10)

Vanja Runjić
"Kvantiteta je zgodan nadomjestak za kvalitetu, osobito ako ste gladni." Ambrose Bierce

1 Komentar

  1. Pingback: Top 10 najboljih-najdražih filmova 2013. - Nemilosrdni gadovi

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com