Nemilosrdni gadovi

Krv, znoj i bubnjevi

whiplash-014

Ritam ludila / Whiplash, SAD, 2014., drama, 107 minuta
Režija: Damien Chazelle
Uloge:  Miles Teller, J.K. Simmons, Paul Reiser, Melissa Benoist, Austin Stowell, Nate Lang

Boxoffice analitičari već su primijetili da je „Whiplash“, hrvatski „Ritam ludila“, jedan od filmova s najmanjom zaradom ikad nominiranim za Oscara u kategoriji najboljeg filma. Gledanost je nešto narasla nakon objavljenih nominacija, no status blockbustera neće dosegnuti čak i da osvoji svih pet kipića za koje je nominiran. Iz ove perspektive postaje jasnije zašto redatelj Damien Chazelle nikako nije uspijevao skupiti lovu za film pa se poslužio zaobilaznim putem: snimio je istoimeni kratki igrani film s kojim je trijumfirao na Sundanceu i tako osigurao financiranje njegove dugometražne inačice. S kojom je sljedeće godine ponovno pobijedio na Sundanceu.

No, ništa od toga nije i neće mu otvoriti put do široke publike koja slabo mari za muke mladog jazz muzičara, čak i kad ga piarovci maštovito krste jazz verzijom „Full Metal Jacketa“. Odnos između studenta bubnjeva Andrewa (Miles Teller) i njegova mentora Terencea Fletchera (J.K. Simmons) brutalnošću povremeno doista podsjeća na patnje guštera iz Kubrickova posljednjeg remek-djela, no tu sličnosti ipak prestaju, a ako vam je do usporedbi onda bi lako mogli posegnuti i za „Crnim labudom“ u kojem je umjetničko postignuće također u bliskoj korelaciji s količinom prolivene krvi i znoja.

Andrew je istinski jazz zaljubljenik, ali istovremeno i ambiciozan mladi glazbenik koji pomisli kako je cijeli svijet njegov kad ga cijenjeni proferor Fletcher uvrsti u svoj školski bend, no njegova kalvarija ovdje zapravo tek počinje. Fletcher je nekonvencionalni mentor koji vjeruje da je učenike potrebno gurnuti do samog ruba kako bi u sebi pronašli motivaciju i istinsko nadahnuće, no sudeći prema priči o jednom bivšem studentu, događa mu se da u tome i pretjera. Vrijeđanja, provokacije pa čak i fizičko zlostavljanje dio su njegova svakodnevnog pedagoškog standarda, a tko god ne uspije ispuniti očekivanja dobiva, u boljem slučaju, odgovor „Not my tempo“, a u lošijem porciju uvreda ili izbacivanje iz benda.

Chazellea je na film dijelom inspiriralo vlastito iskustvo sa studija, međutim u izvedbi ne izlazi značajno iz standarda filmova o sado-mazo odnosu mentora i učenika koji služi kao svojevrstan test za one prave umjetnike, dovoljno uporne i umjetnički samosvjesne da uspiju moglo bi se reći podjednako i zahvaljujući i usprkos zlostavljanju kojemu su bili izloženi tijekom kreativnog sazrijevanja. „Whiplash“ tu ne nudi mnogo inovacija, njegovi su najveći aduti vizualna i montažna bravuroznost koja daje naslutiti Chazellove potencijale kad jednom nabasa na nešto složeniji i intrigantniji projekt od ovoga te jako dobre glumačke izvedbe. Miles Teller imao je manje atraktivan, no zapravo zahtjevniji zadatak, njegov je Andrew jedan od onih pomalo pretencioznih i antipatičnih klinaca koji misle da su zbog toga što dobro barataju palicama vredniji od drugih, no mladi glumac uspio je kreirati mnogo ambivalentniji i složeniji lik nego što je to film u cjelini. Show mu, međutim, već samom fizičkom pojavom krade misteriozni ćelavi čovjek u crnom, no ma koliko ga J.K. Simmons nadahnuto odglumio, problem s likom Fletchera jest što gledatelj u njemu ne uspijeva prepoznati onu dubinu i veličinu koja je potrebna ovakvim likovima da bi opravdala njihovu monstruoznost. Bez toga Simmonsov glumački nastup ostaje tek atraktivna glumačka parada kao stvorena za glasače Akademije (koji su mu naravno udijelili nominaciju u kategoriji sporedne muške uloge), no ne i mnogo više od toga.

„Ritam ludila“ je zanimljiv film mladog i talentiranog redatelja, no poput svog glavnog junaka još uvijek pomalo pretencioznog i napornog, koji ne preza čak tri puta ponoviti istu anegdotu o tome kako je Charlie Parker postao Bird tek nakon što ga je bubnjar gađao činelom i zamalo mu odrubio glavu. Pa dobro Damiene, skužili smo da je put do prave umjetnosti popločan krvavim žuljevima, no to se ne odnosi samo na bubnjare, već i na režisere. (NOT MY TEMPO 7/10)

whiplash-017

Foto/video: Sony Pictures Classic

Tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

6 Comments

  1. Srdjan

    1. veljače 2015. at 23:38

    Film je 5x kvalitetniji od ove nazovi recenzije

    • AAA

      2. veljače 2015. at 13:13

      A tebi se film baš svidio? Ne moraš se sramit to i napisat. Slobodno uz to ostavi i svoju recenziju da se svi možemo diviti.

  2. jasharSAMCROkowalski

    2. veljače 2015. at 15:02

    Da je Andrew afro-amerikanac film bi dobio jos jednu dimenziju koja bi od njega napravila cudo i odvukla kriticare u novi pravac….ovako film (p)ostaje samarcina danas sveprisutnoj politickoj korektnosti jer naglasava da iza vrhunskih rezultata stoje krv, znoj i sadisticki ucitelj-trener-roditelj :):):)

  3. markoboban

    13. veljače 2015. at 18:31

    Bubnjar
    Ovenčan nagradom žirija na čuvenom Sundance festivalu nezavisnog filma 2013. godine, za svoj kratkometražni projekat, mladi autor Damien Chazelle se nakon godinu dana vraća na mesto uspeha sa dugometražnim filmom (njegov tek drugi u karijeri). Naravno scenario je bio malo prilagođen, iako je suština ostala ista. Andrew je talentovani mladi džez bubnjar, koga ambicija vodi napred, nagoni na ogromne žrtve, ne bi li uspeo da postigne nešto u životu. Za razliku od oca, propalog pisca. Susret s beskompromisnim perfekcionistom i vrsnim poznavaocem džeza, nastavnikom Fletcherom, sudbonosno će promeniti život mladića. Brutalne metode kojima tera svoje studente do krajnjih granica, prihvatljive su samo odabranima, samo onima koji su spremni da pronađu put koji će strast i ogromnu želju da pretoče u remek-delo. Da li je Andrew jedan od njih, sposoban da se odrekne života koji vode njegovi vršnjaci !? Je li on zaista u stanju da umesto provoda s devojkom, prigrli patnju, prolije znoj i krv, kako bi dostigao savršenstvo…Interakcija učenika i mentora jeste pokretačka snaga čitave radnje. Sudar dva jaka karaktera započinje nekakvo uvrnuto nadmetanje iz koga će se izroditi sukob ozbiljnih razmera. Ulog je visok, pitanje je samo koliku cenu mora da plati momak da dosegne vrh, da postane vrhunski bubnjar, slavni džez muzičar o kome će pričati generacije i generacije posle njega. Talentovani režiser posegnuo je za praktičnim rešenjima u kreiranju narativa. Koristio je sopstvena iskustva iz srednjoškolskih dana kada se bavio muzikom, što mu je omogućilo da postigne autentičnu atmosferu i dočara nam unutrašnju borbu mladića čija će ogromna ljubav prema muzici i gotovo opsesivna želja za uspehom (kompleks porodičnog nasleđa) biti stavljena na test. Možda je ovo u neku ruku i ličan film, što zaista nije loše. Naprotiv, jer je time samo dobio čiste, iskrene emocije, fino utkane u karakter dvojice centralnih aktera oko kojih se sve vrti. Lako je uočiti da je dobar kasting bio od krucijalnog značaja da se oslika ovako složen odnos, da dobijemo uverljive likove na ekranu,. ljude za koje pojam ‘kompromis’ jednostavno ne postoji. Miles Teller je definitivno opravdao očekivanja. Nema sumnje da je uloga kao skrojena za njega, jer je deo džez-sesija totalno verodostojan u kojima je nastupao, iz razloga što je reč o solidnom bubnjaru (svira od svoje 15. godine). No, ipak je ovde glavna faca neprikosnoveni J.K. Simmons, jer je profesor Fletcher dominantan u svakom kadru. Njegovo prisustvo izaziva strahopoštovanje kod studenata, a nekonvencionalne i zastrašujuće metode, maltene vojnički dril polaznika konzervatorijuma, prouzrokuju strašan pritisak. Retko ko može da se nosi s tim, jer arogantni perfekcionista nema vremena, niti želi da se bavi prosečnim muzičarima. Primenjuje neobične ‘pedagoške’ filtere, kako bi pronašao stvarne talente i onda ih podvrgao žestokom drilu koji ih vodi ravno do vrha. A neke možda samo do ludila. Gluma je najjači adut ove muzičke drame i potpuno je razumljivo što se J.K. Simmons dobro kotira kada se govori o dobitniku Oscara za sporednu mušku ulogu. Sugestivna fotografija i odlična montaža interpretiranih kompozicija, jesu pouzdani indikatori kako je mladi režiser vodio računa o svemu. Osigurao nam je kompletan audio-vizuelni ugođaj. Uostalom inspirativno izveden ‘Caravan’ – džez standard koji je Duke Ellington svirao s toliko strasti još davne 1936. godine, jeste efektna završnica koja nas ostavlja u neverici, uvodi u stanje blagog šoka. Uz sve to, inteligentno napisan scenario ostavlja nam mogućnost da sami formiramo svoj stav po osnovu prenetih poruka univerzalne prirode. Realno male su šanse da film postigne nešto u trci za Oscara, u kategoriji za najbolji film, ali je izvesno da će nakon svega Damien Chazelle doći u žižu interesovanja šire javnosti. A to konkretno znači da se našao u beležnicima jakih producentskih kuća, što implicira ogromne mogućnosti. Uveren sam da je odškrinuo sebi vrata Hollywooda, te da može računa na ozbiljne produkcije s pozamašnim budžetom i jakom glumačkom podrškom. U međuvremenu pogledajte ovo ostvarenje u ritmu: ‘kako bubanj kaže…’, što reče jednom jedan poznati roker s ovih prostora.

  4. Pingback: The Greatest Hits of 2015. - Nemilosrdni gadovi

  5. Pingback: Autor „Mamurluka“ na Scorsese tripu - Nemilosrdni gadovi

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image