Nemilosrdni gadovi

Bijela zastava na Bijeloj kući

white-house-down04

Misija: Bijela kuća / White House Down, 2013., akcija, 131 min.
Režija: Roland Emmerich
Uloge: Channing Tatum, Jamie Foxx, Joey King, Maggie Gyllenhaal, James Woods, Jason Clarke, Richard Jenkins

Ako je netko zaslužio da mu se da hrpetina dolara budžeta da na filmskom platnu razori do temelja Bijelu kuću, onda je to velemajstor filma katastrofe Roland Emmerich. Ne bi mu to doduše bilo prvi put, već je to učinio u „Danu nezavisnosti“, ali oduvijek je jasno da destrukcija Bijele kuće zaslužuje više od tek par kadrova u moru sveopće globalne devastirke. No, kako u Hollywoodu obično biva, kad nabodu neku dobru ideju, odmah to moraju učiniti dvaput, pa je i film o Bijeloj kući doživio sudbinu bezbrojnih drugih holivudskih „dupljaka“ o čemu se više može pročitati ovdje.

Uglavnom, u takvim slučajevima tko prvi dođe do cilja, obično pokupi vrhnje, pa je tako i minutu stariji blizanac, neloši „Pad Olimpa“ („Olympus Has Fallen“) Antoinea Fuquae s Gerardom Butlerom kapitalizirao svoja tri mjeseca prednosti nad „Misijom“ u dolasku u kina i zaradio korektnih 160-ak milijuna U$D (na uloženih oko 70), dok je „Misija“ gadno flopnula (zasad jedva 85 milijuna na 150 uloženih). Bilo je doduše slučajeva da oba srodna filma u kratkom periodu prođu solidno (vidi „Armageddon“ i „Deep Impact“), ali su ova dva filma na žalost gotovo identična u svom zapletu, likovima i naravno scenografiji da bi se takav box office scenarij mogao odigrati. I sad što je tu je, „Misija“ dolazi u naša kina bez prevelikih očekivanja, barem ne komercijalnih (iako „Olimp“ sa svojih 25.000 gledatelja nije napravio bogzna kakav posao kod nas, pa se čini da za „Misiju“ ipak ima šanse?). Ali naći će se i kod nas vjerojatno poklonika Emmerichova dirljivo simpatičnog fetiša za destrukcijom, pogotovo nakon trasherskog remek-djela „2012“, gore spomenutog također sjajnog „Dana nezavisnosti“ i nešto slabijeg „Dana poslije sutra“, koji će pohrliti na „Misiju“ iz čisto voajerskih pobuda.

No, hoće li biti zadovoljni, drugo je pitanje. Meni je primjerice film prilično išao na živce prvih pola sata, sve do prve eksplozije u negdje 35. minuti kad krene destrukcija Bijele kuće, najprije naravno interijera (i to do suludih detalja predsjedničke spavaonice, ugrađenih ormara, kuhinje, bazena itd.) po koju smo zapravo i došli u kino. Naime, uvod u priču je prilično traljav i da oprostite, izveden „preko neke stvari“, kao da Emmerich samo čeka kad će početi rokati, a ovo sve prije i oko toga uopće nije važno. No, nije mu za zamjeriti, jer ruku na srce, sve drugo i nije važno. Ipak, kad je holivudska među-studijska špijunaža već toliko razvijena da jedni drugima hrpimice kradu ideje, onda su bar mogli saznati što se događa u scenariju po kojem je snimao Fuqua, pa da se bar malo odmaknu od toga. Naravno da u filmu o terorističkom napadu na Bijelu kuću nema puno prostora za dramska vrludanja i izmišljanja tople vode, ali ako ste gledali „Olimp“, onda ćete se stvarno osjećati malo blesavo kad „Misija“ krene s istim klišeima koji su i tamo već bili debelo umorni i potrošeni.

John Cale (Tatum) radi u osiguranju kongresnog „Speakera“ (odnosno prvog čovjeka kongresa i trećeg u liniji zapovijedanja nakon predsjednika i potpredsjednika – ovdje ga igra Richard Jenkins, a u „Olimpu“ Morgan Freeman) koji očajnički želi apgrejd u Secret service, odnosno predsjedničku zaštitu. Rastavljenom Caleu je to između ostaloga važno i zbog veze s kćeri tinejdžericom (Joey King) koja je opsjednuta politikom i predsjednikom, pa na razgovor za posao (koji ne dobije) povede i malu. Kad njih dvoje nakon toga krenu u turistički obilazak Bijele kuće, kreće i akcija, jer gadovi (isto nemilosrdni, ali značajno manje pristojni i nemjerljivo skloniji nasilju od ovih miroljubivih koje trenutno čitate) su već u zgradi.

Naravno da će, baš kao i u „Olimpu“, sudbina Predsjednika (Jamie Foxx – jedan, nazovimo ga tako, „hm, hm“ casting izbor), Bijele kuće, države i u konačnici čitavog svijeta pasti na leđa odbačenog autsajdera, usprkos političkim trvenjima i zavrzlamama koje se odgađaju u pentagonskim armiranim podrumima, a jedina razlika u odnosu na „Olimp“ je lik kćeri koji ovdje igra značajnu ulogu. No, vratimo se mi Emmerichu kojem ipak treba progledati neke stvari kroz prste. Čovjek je naime umjetnik i njegov forte su destrukcija, napetost i patos, a ovdje je uspio izvući maksimum iz bezveznog scenarija, jednodimenzionalnih likova i sveopće „naive“. Jer čak i kad neka situacija vrišti do neba od naivnosti, blesavoće i deus ex machina proizvoljnosti, Emmerich uspije stvoriti napetost, a to ipak ne može svatko. Briga njega za uostalom za dubinu likova ili vjerodostojnost zapleta, pa nije on ruski klasik, on je tu da razori & zabavi, a kome se ne sviđa, neka uzme u ruke kakav dokumentarac ili sundance-ovsku indie dramicu.

Nijemac Emmerich nikad ne zaboravlja u kadar ubaciti i deset deka američkog patriotizma

Nijemac Emmerich nikad ne zaboravlja u kadar ubaciti makar deset deka američkog patriotizma

Posebna priča je patos, koji Emmerich velemajstorski podmuklo provuče u gotovo svaki svoj katastrofični spektakl. Kolikogod vam dramsko-logički dio filma izazivao nelagodu, toliko vas Emmerich na kraju zaskoči s nevjerojatnom dozom zašećerenog old school američkog patriotizma da vam čak i suza u oku neće biti zamjerena (Tomljanoviću da se nisi usudio komentirati ovo!). Ima tu i još jedna dirljiva sitnica koja iziskuje ogroman SPOILER (!!) pa se oni osjetljivi na takvo što upozoravaju da je vrijeme da napuste ovu stranicu.

Naime, nakon što je temeljito, do Ming vaza  i antičkih skulptura razorio unutrašnjost Bijele kuće, kao i okućnicu s fontanama, livadama, bazenom i ogradom, Emmerich je samoj Velikoj Bijeloj na kraju oprostio! Da, dobro ste pročitali – u filmu katastrofe koji već u naslovu implicira glavnu „lovinu“, to se ipak na kraju ne dogodi, što možda ima veze i s gore spomenutim domoljubnim momentom. Naime, u „Olimpu“ su teroristi uvozni, a ovdje je otpočetka jasno da se radi o domaćoj radnoj snazi (nije spoiler!), pa je onda valjda trebalo i simbolički, neuništivošću glavnog simbola američke moći, poručiti „nećeš razbojniče!“ domaćim izdajnicima i pripadajućoj krvožednoj bagri. S druge strane, nakon što gadovi upadnu u Kuću i pobiju većinu osiguranja, do kraja filma od pozitivaca (uz jednu malu, slatku iznimku) ne pogine više nitko (ovo možda već jest spoiler, ali koga više briga…), pa postoji osnovana sumnja da je Emmericha, koji će krajem godine napuniti 58 godina, nadolazeća zrela dob polako počela mekšati. Vrag će ga znati… (BIJELA KUĆO, DALEKO TI KUĆA, ALI IPAK… 7/10)

/NG TOMLJANOVIĆ/

Suza u oku kažeš? Evo neću komentirati….. Buhuhuhu!

Vanja Runjić
"Kvantiteta je zgodan nadomjestak za kvalitetu, osobito ako ste gladni." Ambrose Bierce

3 Comments

  1. Pingback: 15 najvećih promašaja najvećih glumačkih zvijezda - Nemilosrdni gadovi

  2. Pingback: Holivudska bitka za „Knjigu o džungli“ - Nemilosrdni gadovi

  3. Pingback: Niske strasti kralja visoke mode - Nemilosrdni gadovi

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com