Nemilosrdni gadovi

Ljepotica dana 21-og stoljeća

jeune-jolie-04

Mlada i lijepa/ Jeune et Jolie, Francuska, 2013., drama, 95 minuta
Režija: Francois Ozon
Uloge: Marine Vacht, Géraldine Pailhas, Frédéric Pierrot, Fantin Ravat, Johan Leysen, Charlotte Rampling

Trijumf filma „Adelin život“ („Blue is the Warmest Color“) na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu otežao je proboj u medije još jednom francuskom filmu koji se nešto manje eksplicitno bavi mnogo kontroverznijom temom – prostitucijom iz zadovoljstva. Riječ je o jako skliskom terenu koji je lako mogao izazvati bijes feminističkih udruga, no začudo ovaj filmski nedogmatičan tretman jedne taboo teme nije izazvao veću buru ili barem do nas nije došao glas o tome, za razliku od spomenutog „Adelinog života“ koji je iznervirao lezbijske organizacije. Riječ je o novom filmu vjerojatno najjačeg autorskog imena suvremenog francuskog filma Francoisa Ozona „Mlada i lijepa“ („Jeune & Jolie“) u kojem opisuje sazrijevanje 17-godišnje Isabelle, od prvog seksualnog iskustva na ljetovanju do karijere elitne prostitutke.

Isabelle živi u skladnoj i funkcionalnoj obitelji srednje klase, dobro se slaže s majkom, očuhom i mlađim bratom, nema financijskih problema niti ikakvih vidljivih socijalnih poteškoća u školi. A ipak, u očima ove privlačne i inteligentne 17-godišnje djevojke nema radosti i strasti koju bismo očekivali. I to je zapravo jedini odgovor na pitanje koje si gledatelj postavlja tijekom cijelog filma: „Zašto?“. Čak niti Isabellin pokušaj da psihijatru objasni razloge zbog kojih se upustila u prostituciju s redom značajno starijim klijentima ne pruža nam bolji odgovor od onog koje muškarci inače ne bi smjeli izgovoriti: „prostituira se jer joj se to sviđa“.

Ipak, Ozon ne upada u taj banalni, mačistički diskurs, uostalom kao proklamiranom homoseksualcu to bi mu teško i pošlo za rukom, on više voli pitanja nego odgovore, a najviše od svega pitanja na koja nema odgovora. Uostalom, na kraju je sve stvar naracije, odnosno načina na koji odlučimo ispričati priču, što je tema kojom se bavio u svojim najpoznatijim filmovima poput „Bazena“ („Swimming Pool“) i lanjskog „U kući“ („In the House“), a temeljna strategija Ozonove naracije jest upravo interpretativna suzdržanost. Ona nekad ide toliko daleko da ni kad film završi nismo sasvim sigurni što se u njemu zaista dogodilo, primjerice da li je djevojka u filmu „Bazen“ doista počinila ubojstvo, no u većini slučajeva to se očituje u načinu na koji pristupa likovima. Ne mogu se sjetiti značajnijeg filmskog autora u povijesti koji je s takvom ravnodušnošću poput Ozona tretirao svoje likove, i taj manjak empatije ključan je nesporazum njegovih filmova s gledateljem koji jednostavno nije u mogućnosti s njima stvoriti emotivni link. Jednako tako, budući da ga Ozon odbija voditi, prema filmu u cjelini podjednako je teško formirati intelektualni stav. No, taj interpretativni manjak zapravo je najbolji dio Ozonove poetike jer kad pokuša s konceptualiziranjem (primjerice strukturiranje filma kroz četiri godišnja doba) ili intelektualiziranjem (školske diskusije oi Rimbaudu koje nude mogućnost paralelnog poetskog objašnjenja Isabellinih postupaka) pokazuje svoje manje zanimljivo lice, ono pretencioznog europskog old school filmaša.

Iako tek 46-godišnjak Ozon je iznimno produktivan, iza sebe ima već 15 cjelovečernjih filmova čime podsjeća na još jednog svojedobno nevjerojatno radišnog Francuza, Claudea Chabrola. To, međutim, nije i jedina poveznica s njim, Ozon je poput Chabrola opsjednut razotkrivanjem mračnih strana, perverzija i licemjerja koje kriju fasade finih i uglađenih francuskih građanskih obitelji, no diskurs mu je bliži minucioznim i hladnim Hanekeovim filmovima nego Chabrolu. Za razliku od scenaristički razvedenog, režijski zaigranog i duhovitog prethodnog filma „In the House“, „Mlada i lijepa“ dramaturški je mnogo jednostavnija, ali zapravo preispituje istu temu, dekadenciju (malo)građanske obitelji. Ipak, Ozon tek rijetko doseže Hanekeov filmski mojo, mnogo ćešće ne uspijeva prikriti hladnu intelektualnu konstrukciju koja se krije ispod površine većine njegovih filmova, a toga nije sasvim lišena niti „Mlada i lijepa“.

Naravno, kad je o prostituciji iz zadovoljstva riječ prvo što nam pada na pamet je Catherine Deneuve u Bunuelovoj „Ljepotici dana“, njezina motivacija, baš kao i Isabellina, za gledatelja predstavlja psihološku crnu rupu u kojoj se lako izgubiti pa oba filma bolje funkcioniraju kao društvene satire nego psihološke drame. No, zanimljivo je primijetiti kako nam društvo brzo napreduje, u 60-ima su se smrtno dosađivale i prostitucijom zabavljale kućanice, dok danas taj stupanj dosade i društvene sterilnosti postižu već i tinejdžerke.

jeune-jolie-03

Svojedobno je „Ljepotica dana“ u orbitu izbacila Catherine Deneuve, najveću zvijezu francuskog filma u posljednjih pola stoljeća, a nećemo se začuditi ako „Mlada i lijepa“ sličnu ulogu odigra u karijeri Marine Vacth, bivše manekenke, iznimno atraktivne djevojke prekrasnog lica i očiju koja ima potencijal velike zvijezde. Uz nju preostali dio glumačke ekipe nije imao mnogo izgleda, tek se veteranka Charlotte Rampling iznenađujućom pojavom na kraju filmu uspjela izboriti za malo gledateljeve pažnje.

„Mlada i lijepa“ potvrđuje reputaciju Ozona kao jednog od najzanimljivijih suvremenih francuskih filmaša, kontroverznog, inteligentnog i talentiranog, ali istovremeno hladnog, pretencioznog i nerijetko umjetnički falšnog. Ukratko, teško ga je voljeti, ali nemoguće ignorirati. (TAKO MLADA A VEĆ FRANCUSKINJA 7/10)

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com