Nemilosrdni gadovi

Superman, Isus našeg doba

M

Man of Steel, SAD, 2013., akcijski SF, 143 min.
Režija: Zack Snyder
Uloge: Henry Cavill, Amy Adams, Michael Shannon, Russell Crowe, Diane Lane, Antje Traue, Kevin Costner, Christopher Meloni, Laurence Fishburne

Nije mi uopće teško zamisliti frustracije šefova Warnera dok su gledali kako svaka šuša koji navuče kričavo odijelo i skoči s nebodera dobije svoju superherojsku franšizu, dok njihov mali, iako mu svi priznaju da je prvi, najbolji i najjači superheroj u galaksiji, nema svoj film, a nekmoli franšizu, pa sjedi doma i krade bogu dane sve tamo otkako je 1987. godine završen onaj slavni serijal koji su obilježili režiseri Richard Donner i Richard Lester te Christopher Reeve koji je tumačio Supermana u sva četiri filma. Nakon što punih dvadeset godina u firmu nije donio ni centa, 2006. godine („Superman Returns“) poslali su ga u svijet da konačno i on nešto zaradi, no ovaj im se vratio s tajicama na štapu.

Srećom, u Hollywoodu već postoji ekipa za takve kritične situacije pa je uslijedio poziv vodećem svjetskom stručnjaku za superheroje u krizi identiteta, doktoru Christopheru Nolanu, koji je sa sobom doveo provjereni specijalistički tim (scenarist David S. Goyer i kompozitor Hans Zimmer) koji je nedavno uspješno izvršio sličnu operaciju nad Batmanom. Preuzeli su ga u sličnom stanju, izmrcvarenog od loših kozmetičkih tretmana Joela Schumachera i prečestog mijenjanja glumaca ispod maske, te napravili od njega pravog Viteza tame.

Iako nije sjeo u redateljski stolac već je preuzeo ulogu producenta, Nolan je naložio da se poduzmu uobičajene procedure za takve situacije: Goyer je dobio zadatak da smisli neku uvjerljiviju, kompleksniju pozadinsku priču i motivaciju, redatelj Zack Snyder zadužen je za pumpanje akcijskih scena, a Hans Zimmer za već rutinsko muzičko nabrijavanje. Dosta je rađeno i na novoj kolor shemi te dizajnu, što je uočljivo i po Supermenovom hi-tech odijelu, ali i kompletnoj ikonografiji filma koji mažnjava gdje stigne, od „Matrixa“ i „Aliena“ do „Wolverinea“ i „Transformera“, no rezultat nije izostao. Od dosadnog nebeskoplavog Supermana nastao je moćni ledenoplavi Čovjek od čelika. I već je sada sasvim jasno kako je projekt ČOČ („Čovjek od čelika“) vrijedan 225 milijuna dolara – uspio. Drugim riječima, u Warneru mogu biti zadovoljni, konačno će i mali Clarke donosit doma neke pare, i to čini se ozbiljne. A bit će i franšize.

A film? Paa, zapravo nije baš dobar. Ili da pojednostavnim, može ga se podijeliti na dva dijela: prvi i drugi. Odnosno, zamalo dobar i loš. Prvi je prvi, revizionističko postavljanje poznate priče o uništenju Kriptona, Supermanovu ocu koji tek rođenog sina šalje na Zemlju, no s blagim dramaturškim proširenjima i fokusom na sukob njegova oca Jor-Ela i generala Zoda. Čitava pretpovijest, djetinjstvo i vrijeme do oblačenja kostima, dato je epizodično i u vremenskim skokovima naprijed-natrag što nije osobito važno, ali dinamizira film. Usput rečeno, u tim je ranim danima nemoguće ne primjetiti fetišistički odnos prema golom torzu glavnog glumca, ipak treba misliti i na žensku publiku koja najčešće ima presudnu riječ prilikom odluke o kupnji kino karata.

Najveći problem Supermana kao lika njegova je jednodimenzionalnost, riječ je o dobričini bez ijedne mračnije strane, jedan kritičar upotrijebio je izraz iz sasvim druge sfere – previše je vanilla. Takav lik kao da se opirao Nolanovom rutinskom postupku dopisivanja mračnih tajni iz prošlosti pa je veća pažnja posvećena moralnim dilemama o korištenju supermoći, svojevrsnom izlasku iz ormara, kao i kolebanju između nacionalnih (ili planetarnih?) pripadnosti. No, kad ga već nisu mogli učiniti mračnjakom, stvarno nije bila potrebna radikalizacija u suprotnom smjeru, odnosno turbopretenciozna paralela Supermana s Isusom – naime, i on je poput Isusa na zemlji 33 godine kada dobiva poziv odozgora da se žrtvuje za svoj narod. Ako zanemarimo tu budalaštinu, prvi dio ČOČ-a zapravo je sasvim solidan i ova iznova postavljena priča (ako ste dobro upućeni trendi filmski novinar- kritičar, svakako ćete to nazvati reboot) osigurava dugovječnost novom serijalu. Iako i dalje nema svoju tamnu stranu, već je ostao prava dobrica, Superman ipak više nije onako dosadan mlakonja kao nekoć.

M

Dio zasluga za to pripada i britanskom glumcu Henryju Cavillu, koji osim što je zgodan te posjeduje impresivni torzo (ko bi rekao da su ga ko klinca zvali Fat Cavill), ima zanimljivu glumačku energiju i stvarno je šteta što mu scenaristi nisu dali još malo štofa da obogati lik. Stoga je malo nedostajalo da mu show ukrade odlični Michael Shannon („U zaklon“) u ulozi generala Zoda. Amy Adams ugodno je gledati u ulozi Louis Lane, a čini se da se i ona u njoj ugodno osjeća, dok je Russell Crowe odradio svoj dio korektno, ali bez neke dodatne vrijednosti. Isto vrijedi i za ostatak glumačkog sektora u kojem su jača imena još Kevin Costner i Diane Lane, kao Kentovi roditelji. No, dobrim je vijestima tu kraj, jer prelazimo na drugi dio filma.

A drugi dio zapravo nije mnogo više od jedne akcijske sekvence razvučene na punih sat vremena tijekom kojih svaki put kad se Superman i general Zod porječkaju, spičkaju cjelogodišnji budžet hrvatske kinematografije. Zack Snyder čiji mi pompozni i patetični režijski izričaj prilično ide na nerve, ovdje pokušava učiti od goreg od sebe, Michaela Baya, a rezultat je nepodnošljiva vizualno-auditivna kakofonija u kojoj često nije jasno što se zapravo događa, no zato apsurdističke rečenice tipa „Pokrenite svjetski stroj!“ (za koji nisam shvatio što zapravo radi i čemu služi) frcaju sa svih strana, kao da je sam Daniil Ivanovič Harms uskrsnuo u scenarističkoj radionici Warner Brosa.

Inzistiranje na akcijskim scenama po svaku cijenu ponekad je doista dovedeno do apsurda pa ako već ne mogu naći drugi razlog za akciju, Goyer i Snyder posežu za snom, što film pretvara u jedinstveni oniričko-onanički spektakl. A onanija nikako ne ide pod ruku s humorom pa je ČOČ posve cijepljen od duhovitosti i teško je sjetiti se filma u kojem likovi s takvom ozbiljnošću izgovaraju besmislice poput „nema inspiracije bez kacige“, jedan od svega dva neuspjela pokušaja humora u cijelom filmu. Uostalom, Snyderu možda i nije do šale, bez kacige na setu, svaki čas bi mu se mogao svemirski brod srondati na glavu. I da, pomalo je već zamorno pretvaranje gradova u Ground Zero što postaje holivudski standard („Transformeri“ i „Osvetnici“)  pa će scenaristi biti na teškim mukama kako ubuduće smisliti nešto još spektakularnije. Osim ako se ponovno odnekud ne pojavi Harms i naredi: „bacite ih sve u centralnu jamu“. (PONEKAD NI KACIGA NE POMAŽE 5/10)

 

P.S. Dužan sam obavijestiti hrvatsku filmsku javnost da je čak i kolega nemilosrdni Runjić, kojem je inače svaka šarena superherojska budalaština a la kapetan Amerika draža od najboljeg Hanekea ili von Triera, zakunjao na novinarskoj projekciji. Nije on od čelika.

/NG RUNJIĆ/

Guilty as charged. ali u svoju obranu mogu reći da sam noć prije možda malo previše browsao po “Funny or Die” pa onda gledao “Family Tree”, novu seriju o kojoj uskoro možda opširnije, a osim toga čini se da nisam bogzna što propustio? Također, izgleda da je kolega NG Tomljanović prespavao prvih sat i pol koji su meni bili sasvim OK.

/NG TOMLJANOVIĆ/

Bojim se da je kolega NG Runjić osim filma prespavao i moj tekst, budući da sam u njemu rekao upravo to: da je prvi dio filma sasvim ok. A drugi sasvim nepodnošljiv.

/NG RUNJIĆ/

Hm da, možda… ali ja bi se, kolega NG Tomljanoviću ipak malo zamislio da mi čitatelji zakunjaju usred teksta. Ili je to možda furanje na Petera Jacksona? Kod njega ako budan dočekaš početak putovanja u filmu koji u naslovu ima riječ putovanje, na konju si…

/NG TOMLJANOVIĆ/

Ah, tebi je sigurno i “Rat i mir” dosadan.

/NG RUNJIĆ/

Nemilosrdni uspavljivač Tomljanović.

 

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com