Nemilosrdni gadovi

Nije Patricia Highsmith za svakoga

two-faces-of-january-13

Dva lica siječnja / The Two Faces of January, SAD, V. Britanija, Francuska, 2014., triler, 96 min
Režija: Hossein Amini 
Uloge:  Oscar Isaac, Viggo Martensen, Kirsten Dunst, Daisy Bevan, David Warshofsky

Izlazeći iz kino dvorane nakon projekcije „Dva lica siječnja“ nisam se mogao oteti dojmu kako se s romanima Patricije Highsmith događa čudan paradoks, naime rijetko koji suvremeni pisac žanrovske literature tako dobro podnosi protok vremena kao Highsmithova, njezini neobično zanimljivo koncipirani romani, slojeviti i moralno ambivalentni, cinični i psihološki zategnuti do pucanja i danas su izrazito moderni, nerijetko čitatelju razumljiviji nego u doba nastanka, no usprkos tome suvremeni film za njima poseže rijetko, a kad posegne ne ispadne dobro. Primjerice, nedavno je na HTV-u prikazana nova francuska ekranizacija „Sovinog huka“ s Juliom Styles, toliko promašenog tonaliteta da se čovjek upita jesmo li čitali istu knjigu, malo je tko imao prilike vidjeti „Ripley Under Ground“ Rogera Spottiswooda iz 2005., nisam ga ni ja gledao, ali ni njega baš ne bije dobar glas pa „Dva lica siječnja“ figuriraju kao treća neuspjela adaptacija nekog njezinog romana u posljednjih desetak godina. I baš kad sam pomislio kako su oni očito psihološki prezahtjevni za suvremene filmaše, na IMDb-u sam otkrio da su trenutno u produkciji čak tri ekranizacije Patricijinih romana, među kojima najviše obećava ekranizacija njezina lezbijskog romana „Carol“ u režiji Todda Haynesa s Cate Blanchett i Rooney Mara u glavnim ulogama, no podjednako nestrpljivo čekat ćemo „The Blunderer“ budući da je riječ o jednom od njezinih ponajboljih ranih romana, kod nas preveden kao „Šeprtlja“.
Očito, Highsmithova je i 20 godina nakon smrti jako vruća roba, iako već dugo niti jedna novija ekranizacija nije niti približno tako uspjela kao klasični Hitchcockov „Nepoznati iz Nord ekspresa“ prema njezinom prvom romanu, zatim „Plein Soleil“ Renea Clementa s Alainom Delonom kao Ripleyjem, odličan „Sovin huk“ Claudea Chabrola ili pak „Talentirani gospodin Ripley“ Anthonyja Minghelle. No, što je to tako zanimljivo u njezinim romanima iz „Dva lica siječnja“ teško je i naslutiti.


Smješten u Atenu 60ih godina prošlog stoljeća, film prati neobičan trojac koji čine mladi Amerikanac Rydall (Oscar Isaac), turistički vodič koji na Akropli krade dane bogu a turistima pare te bračni par MacFarland, Colette (Kirsten Dunst) i Chester (Viggo Mortensen), za koje ćemo ubrzo otkriti da im motiv boravka u Grčkoj nije divljenje antičkim ruševinama, već bijeg od prevarenih američkih ulagača. Nakon što u natezanju Chester usmrti utjerivača dugova, Rydall odluči pomoći MacFarlandovima da napuste Grčku, no kako njihovo putovanje napreduje tako Chester počinje shvaćati da nije on jedini sa skrivenom agendom, odnosno da pravi Rydallovi motivi nisu prijateljski, već erotski, a predmet žudnje njegova raskošna supruga. Zvuči odlično, baš onako kako to uglavnom biva kod Highsmithove, dobro zapakirana situacija sa zapetljanim motivima protagonista kod kojih djeluju mnogobrojne podzemne vode, a čitatelj-gledatelj uživa odgonetavajući ih. Čini se kao situacija dušu dala za kompleksne psihološke zavrzlame, međusobne prijevare, dvostruke igre i obrate, međutim, Hossein Amini, debitant u redateljskom stolcu, a dosad već renomirani scenarist („Drive“), nije baš dobar u igri s rašljama i podzemnim vodama pa je u njegovom filmu sve isplivalo na površinu, a dok čekate neki zanimljivi obrat, lako bi vam se moglo dogoditi za zadrijemate.

two-faces-of-january-03
Nisam čitao roman koji je poslužio kao predložak, ali čini se da nije riječ o onako bogatom štivu kao što je inače slučaj s njezinim romanima, no posve sam siguran da nije niti ovako siromašan kao što bi se moglo zaključiti prema Aminijevom filmu. Sve je kod njega linearno, sterilno i pomalo drveno pa je film najbolji kad ostaje na razini koja se kod Highsmithove može smatrati manirističnom, blago perverznom ménage à trois u kojem nikad niste sigurni tko će koga ubiti i(li) poševiti i zašto, a najslabiji onda kad pokušava napraviti korak više, npr. kad gradi odnos dvojice glavnih junaka koji je na trenutke homoerotski da bi na kraju ipak prevagnula interpretacija o surogatnom ocu i potrebitom sinu.
No, čak niti uz sve navedene mane, nije “Dva lica siječnja” sasvim uzaludan film, riječ je o pomalo dosadnom no korektno produciranom komadu s jako dobrom glumačkom ekipom koja je, međutim, baš kao i većina drugih filmskih sastojaka, ostala nedovoljno iskorištena. Dramski stup filma trebao je biti Rydall, no Oscar Isaac nije našao ključ kako da ga učini intrigantnijim pa njegov lik mnogo odmakao do stereotipa dobroćudnog sitnog prevaranta, no još je manje to pošlo za rukom Viggu Mortensenu čiji je Chester plošan kao da je riječ o sporednom a ne glavnom liku. Svakako nam je uvijek drago vidjeti Kirsten Dunst koja se baš fino razvila, sigurni smo i glumački, ali to ovdje, na žalost, nije imala načina pokazati. (NETALENTIRANI G. AMINI 6/10)

/NG RUNJIĆ/

ima ko je gledao – NG runjić nikad ne spava – gledao i “ripley under ground” i “ripley’s game” s malkovichem. nisi ništa propustio u oba slučaja..

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

3 Comments

  1. Avatar

    Oki

    13. lipnja 2014. at 14:20

    A kak to da, kad se priča o Patriciji Highsmit, Replyju i to, nitko nikad ne spomene sjajni ‘Der amerikanische Freund’ Wima Wendersa iz 1977? Prava poslastica. Denis Hopper (Ripley), Bruno Ganz (Johnatan).

  2. Igor Tomljanović

    Igor Tomljanović

    13. lipnja 2014. at 14:26

    Ja spominjem “Američkog prijatelja” u tekstu o “Talentiranom gospodinu Ripleyju”, evo ti linka:

    http://nemilosrdnigadovi.com/talentirani-gospodin-ripley/

    … ali ne dijelim oduševljenje filmom. Iako priznajem da sam ga gledao prije nekih 25 godina pa tko zna što bih danas o njemu mislio, stoga ga i nisam ovaj put spomenuo. Ali baš sam si razmišljao o tome kako bih trebao obnoviti taj film, s tim Wendersom nikad ne znaš.

  3. Avatar

    jack

    9. siječnja 2015. at 20:05

    Ne slažem se nimalo s tekstom, a niti s ocjenom.
    Iako to ide puno dublje, očito je kako nijedna osoba nije u stanju shvatiti svaki film, onako kako su tvorci to prvotno zamislili. Nekad je to ipak lakše, no ovaj film nije Vuk s Wall Streeta. Stoga, moje je pravilo, ako ti se film nije svidio, nisi ga niti shvatio, a tada se suzdrži od komentara.
    Isto tako, ukus, svi znamo kako je uzalud trošiti riječi na njega.
    Za mene, usporedbe s Ripleyem su bespotrebne, jer ovo je sasvim drugačiji film. Isaac je svoju ulogu odradio pristojno, Dunst jednako tako. Viggo Mortensen je pak pokazao ono najbolje, čvrst je i nepokolebljiv u svojoj ulozi. Odjeća, koja je izvrsna, koja bi lako mogla preuzeti nekog lošijeg glumca, njemu se pokorila.
    Sve u svemu, jedan izvrstan film, kreće se hitchcockovski lagano, pomalo izaziva um.

Ostavi komentar

Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com