Nemilosrdni gadovi

Duhovito metafilmsko tračanje

Vis-a-Vis-05

Vis-à-Vis, Hrvatska, 2013., drama, 81 minuta
Režija: Nevio Marasović
Uloge:  Rakan Rushaidat, Janko Popović-Volarić, Krešimir Mikić, Daria Lorenci

Članak o redatelju Neviju Marasoviću na Wikipediji počinje informacijom kako je „sa šesnaest godina snimio svoj prvi dugometražni igrani film ‘Popravak kompjutora’“, što pomalo podsjeća na Stevena Spielberga koji je u istoj dobi također snimio svoj prvi cjelovečernji film „Firelight“ i čak ga prikazao u lokalnom kinu. No, nije to jedina poveznica, naime, kao i Spielberga, i Marasovića zanima znanstvena fantastika pa je za diplomski film, koji je spretnim producentsko-marketinškim manevrom pretvorio i u kino film, izabrao futurističku dramu „The Show Must Go On“. Inspiriran reality showima poput „Big Brothera“, u filmu prati događaje vezane uz jedan sličan reality u trenutku dok izbija interkontinentalni rat, a ekipa koja sudjeluje u showu ne znajući što se događa „vani“, nastavlja svoj reality život u izoliranoj kući. Film je odlikavao osvježavajući tematski i žanrovski pristup, ali i jako loša scenaristička razrada te redateljski stil koji, na žalost, ne dijeli vještinu i spektakularnost spomenutog Spielberga pa čak i uz veliku medijsku podršku, nije napravio neki značajniji komercijalni ili kreativni iskorak. Nije mu čak donio niti preporuku kod umjetničkog savjetnika u HAVC-u pa mu nisu odobrena sredstva za drugi film. Što je pak postala tema njegovog novog, ponovno sasvim nezavisno, da ne kažemo samostalno financiranog i produciranog filma, „Vis-à-Vis“.

Osim što je produciran vlastitim novcima, „Vis-à-Vis“ je jedan od rijetkih domaćih filmova koji posjeduje istinski indie štih (pozicija: marginalac; društveni stav: subverzivan), pa je čak tinjala nada da bi mogao dobiti ulaznicu za hodočašće svih indie filmova, Sundance Film Festival, no to se na kraju ipak nije dogodilo. Šteta, jer „Vis-à-Vis“ je osvježavajuće iskren, dramaturški razigran i metafilmski zabavan film koji se sigurno ne bi osramotio u Sundanceu. Uostalom, glavni urednik europskog filmskog portala Cineuropa, Domenico La Porta, uvrstio ga je među pet najboljih europskih filmova 2013. godine, a ispred njega su samo Oscarom nagrađena „Velika ljepota“, hvaljeni belgijski film „The Broken Circle Breakdown“ te sjajni dokumentarac „The Act of Killing“.

U središtu je filma autorov alter-ego, mladi redatelj (Rakan Rushaidat) koji u očekivanju odluke o financiranju svog filma „Comic Sans“, kako se zapravo zove i Marasovićev nesuđeni drugi film, zajedno s glavnim glumcem (Janko Popović-Volarić) odlazi na Vis, gdje mu otac ima kuću, kako bi zajedno radili na razradi likova i scenarija. Dodatni poticaj za to daje mu i glumački velikan (Krešimir Mikić), kojemu je ponudio ulogu u svom filmu, nebrojenim patronizirajućim savjetima koje nepristojni ljudi inače zovu mudroserinama. No, dok je redatelj posve uživljen u svoj umjetnički projekt, njegov glavni glumac usprkos motivaciji da ovim filmom konačno preraste status zvijezde sapunica, nikako da se fokusira od nebrojenih SMS poruka koje razmjenjuje sa ženom s kojom se upravo razvodi. I tu će čak i najokorjeliji filmski ignorant kojem pojam metafikcionalnosti ne znači mnogo, ali zato redovito čita Gloriju i Story, shvatiti kako je riječ o referenci iz stvarnog života i stvarnom razvodu Janka Popovića-Volarića i Jelene Veljače. Jedna od mnogih metafikcionalnih zafrkancija, ali za publiku svakako najzabavnija. Da gorespomenuti časopisi prate art filmove, nema sumnje da bismo dočekali i ovakav naslov „Eksluzivno s Visa: Prava istina o razvodu Jelene i Janka“.

I tako, rad na scenariju baš i neće uspješno napredovati, ali će dvojica protagonista, kako se to lijepo kaže, dobiti priliku suočiti se s vlastitim demonima, ponekad patetično, ponekad neurotično, a ponekad duhovito, uostalom baš kako to obično bude. I, naravno, to se suočavanje s vlastitim nesigurnostima i frustracijama začudno isprepliće sa scenarijem budućeg filma i stvara začudni metafilmski paralelizam. Rezultat je rijetko autentičan i originalan film snimljen bez čvrstog scenarija, ali s mogućnošću glumačkih improvizacija koje su, naravno, ponajbolje iskoristili Rushaidat i Popović-Volarić, ali svakako treba spomenuti i Krešimira Mikića u sjajnoj ulozi umišljene i arogantna glumačke veličine. Iako je sporedna, možda je i ponajbolja u Mikićevoj bogatoj i atraktivnoj filmografiji.

A što se Nevija Marasovića tiče, baš kao što mu The Show Must Go On“ nije poslužio kao ulaznica u društvo etabliranih, čitaj onih koji dobivaju pare za filmove od države, tako „Vis-à-Vis“ definitivno jest potvrda da je autorski sazrio i da je vrijeme da se konačno okuša i u pravoj produkciji. (METAFIKCIONALNA SAPUNICA 7/10)

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com