Nemilosrdni gadovi

Lud za provociranjem

bowling-for-columbine

Ludi za oružjem / Bowling for Columbine, SAD, 2002., dokumentarni, 120 minuta
Režija: Michael Moore
Uloge: Michael Moore

“Lud za oružjem” prvi je dokumentarac koji je nakon 46 godina uvršten u službenu natjecateljsku konkurenciju festivala u Cannesu 2002. godine, njegov je autor sljedeće godine primio Oscara za najbolji dokumentarni film, a prije i poslije toga još nekoliko desetaka nagrada na prestižnim međunarodnim filmskim festivalima te u raznim godišnjim strukovnim izborima. Ako se pokušamo prisjetiti kad smo zadnji put u kinima gledali neki dokumentarac, pa nam sjećanje zataji, onda se stvar čini prilično nevjerojatnom. Ali, ipak nije. Iako gradi imidž ljevičarskog angažiranog intelektualca, Michael Moore je zapravo ekstremni populist spreman i na površnost ako mu ona jamči efektnost, no baš takav kakav jest, jako je dobro došao posustalom dokumentarcu koji je zaglibio u televizijskom formatu.

Naslov i inspiracija za film potječu od medijski obilno popraćene tragedije u školi Columbine 1999. godine, u kojoj su dvojica klinaca usmrtili dvanaestoro učenika i dvoje profesora, a taj je događaj poslužio Mooreu kao polazišna točka za istraživanje razloga tolike fascinacije oružjem u Americi. Ne pristajući na tradicionalna objašnjenja, poput krivnje Hollywooda zbog nasilnih filmova, ili pak teorije o američkoj povijesti koja je ispunjena nasiljem, Moore se odlučio na nekonvencionalan esejističko-istraživački pristup, kombinirajući pri tome klasične dokumentarističke forme intervjua, rekonstrukcije i reportaže s komentatorskim montažnim sekvencama, čak i komentarom u formi crtića (čiji je autor Matt Stone, inače uz Treya Parkera kreator kultne animirane serije “South Park”, i jedan od protagonista filma). Moore uglavnom postavlja teze, a zatim ih testira na svojim sugovornicima pružajući im priliku da ih obore ili pak učvrste.

Dokumentaristička, istraživačka strategija pokazala se mnogo plodnijom od esejističke. Tako Moore film otvara sekvencom u banci koja novim klijentima na dar daje pušku, a njezini službenici u tome ne vide ništa neobično. Zanimljiv je, primjerice, segment o Jamesu Nicholsu, bratu Terryja Nicholsa koji je s Timothyjem McVeighom izveo bombaški napad u Oklahoma centru, koji na svojoj farmi živi okružen oružjem u strahu od tko zna čega i uzgaja soju. Jeziva je i rekonstrukcija samog događaja u školi Columbine o kojoj svjedoče preživjeli i školski kolege dvojice učenika koji su počinili masakr. Saznali smo tako banalan ali na svoj način i užasan detalj da su njih dvojica prije odlaska na nastavu bili na partiji kuglanja, otuda i originalni naslov filma. U nemogućnosti da pronađe dublje razloge kaubojskom mentalitetu Amerikanaca, Moore se otputio i u susjednu Kanadu te otkrio da samo nekoliko stotina metara iza granice vladaju sasvim drugačiji običaji. Iako je oružje jednako dostupno, Kanađani ne žive u strahu, ostavljaju vrata nezaključana, a godišnje od vatrenog oružja pogiba tek 165 ljudi, što je gotovo zanemariva cifra u usporedbi sa 11.000 ubojstava u SAD-u.

Iako načelno nemam ništa protiv dokumentaraca sa tezom, dapače, Michael Moore mnogo je slabiji u onim esejističkim dijelovima filma u kojima nerijetko manipulira činjenicama preslagajući ih po vlastitim potrebama, poput iritantnog spominjanja koincidencije kako je upravo na dan masakra u školi Columbine NATO izveo jedno od najrazornijih bombardiranja na Kosovu. Ta bi dva događaja spojena u istoj rečenici valjda sami po sebi trebali proizvesti neki zaključak, Moore ga stavlja u kontekst često spominjane agresivne, zločinačke vanjske politike SAD-a, no takvo proizvoljno povezivanje događaja koji nemaju nikakve uzročno-posljedične veze ipak je tek puki senzacionalizam lišen pravog sadržaja koji filmu više šteti nego koristi.

No, bez obzira ne prigovore, Mooreov dokumentarac ima mnogo više vrlina nego mana, riječ je o iznimno duhovitom, inteligentnom i provokativnom filmu koji, doduše, ne daje mnogo odgovora, no u kontekstu netrpeljive američke kulture oružja već je i postavljanje pravih pitanja za neoružanog dripca kakav je Moore prilična hrabrost i postignuće. (MOORE, PAZI METAK 7/10)

Hrvatski filmski ljetopis, 2003.

Igor Tomljanović
"Ne postoje pravila za snimanje filmova, ali postoje grijesi. A kardinalni grijeh je biti dosadan." Frank Capra

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com