Kad političari vole mlado meso
| Eskort djevojka / Call Girl, Švedska, 2012., triler, 140 minuta |
|---|
| Režija: Mikael Marcimain |
| Uloge: Sofia Kermyr, Simon J. Berger, Josefin Asplund, Pernilla August, Anders Beckman, Sven Nordin |
Slično onako kako su nam „1001 noć“ , „Sulejman Veličanstveni“ ili „Djevojka zvana Feriha“ otkrile da postoji snažna i bogata turska televizijska industrija, ma što mislili o njezinoj estetici, tako u posljednjih nekoliko godina jedan drugi segment publike otkriva skandinavsku kinematografiju (koja se pak nastavlja na bum skandinavske književnosti). Serije „Borgen“ , „Wallander“ i „Ubojstvo“ već su čvrsto pustili korijenje u domaćem TV programu pa ne čudi da sve češće i u kinima imamo prilike gledati pretežno danske i švedske naslove – šteta što „Kon-Tiki“, ovogodišnji kandidat za Oscara i najskuplji film u povijesti norveške kinematografije nije stigao do kina. No, zato je stigla „Eskort djevojka“ , jedna od najjačih prošlogodišnjih švedskih produkcija, na festivalu u Torontu nagrađena od Međunarodnog udruženja kritičara FIPRESCI.
Film je prošle godine u Švedskoj izazvao pravi skandal budući da aludira na to da je švedski premijer Olof Palme, kasnije ubijen u atentatu, koristio usluge maloljetnih prostitutki. Iako ne spominje imena, riječ je o dobro poznatom slučaju iz 70ih godina u kojem je madam Doris Hope osuđena za organizaciju lanca prostitucije. Ne samo što su njezini klijenti bili i političari iz vrha vlasti, već su postojale i osnovane sumnje da su neke djevojke bile maloljetne, no ni to kao ni navodno Palmeovo plaćanje maloljetnica nije nikad dokazano.
Film prati priču 14-godišnje djevojke Iris (Sofia Karemyr) koju majka, nakon što više puta pobjegne od kuće, smješta u dom za maloljetnice, no Iris s lakoćom nalazi načina da noći provodi izvan doma te upoznaje Dagmar, ženu koja stoji na čelu lanca prostitucije u čijim uslugama uživaju i tzv. stupovi društva. Najveća vrlina filma upravo je minuciozan prikaz metodologije kojom Dagmar navlači djevojke, čini ih ovisnima o lakoj zaradi, kasnije ako je potrebno i o narkoticima, te zatim uspostavlja autoritet i kontrolu nad njima. Paralelno s pričom o Iris, pratimo i policijsku istragu lanca prostitucije u kojoj istražitelj nailazi na brojne prepreke koje uglavnom stižu iz političkog vrha, od onih koji su i sami korisnici usluga Dagmarinih djevojaka.
„Eskort djevojka“ u osnovi se pridržava uspješnog koncepta skandinavskih serija u kojima se klasični krimi zapleti usko isprepliću s politikom, a posebno je omiljeno zbivanja smještati uslijed izbornih kampanja, što je i ovdje slučaj. Taj televizijski prosede osjeća se i u ovom filmu, što ne čudi budući da je redatelj Mikael Marcimain do sada uglavnom radio na televiziji, između ostalog i na seriji „Wallander“, dok se na filmu okušao tek kao režiser druge ekipe holivudskog trilera „Dečko, dama, kralj, špijun“ , koji je režirao Tomas Alfredson, trenutno prvo ime švedske kinematografije. No, problem „Eskort djevojke“ nije televizijski prosede, već distancirana pripovjedačka perspektiva koja ne izaziva gledateljev emotivni angažman. Priča o Iris i Dagmar je zanimljiva, zastrašujuća i odvratna, no imam dojam da je njezin potencijal ipak veći od onog koji je Marcimain iz nje uspio izvući. Još je veća mana drugi dio filma koji prati policijsku istragu, a koji je zapravo prilično trom, ne uvijek razgovjetan i sve u svemu uglavnom narušava ritam filma, iako bi trebao imati sasvim suprotnu funkciju, stvarati dinamiku i kreirati napetost. Za film koji traje skoro dva i pol sata to baš i nije mali problem.
Ono što, međutim, fascinira u pristupu jest redateljska diskrecija, naime ne sjećam se da sam ikad gledao film o prostituciji koji ovako smjerno zaobilazi eksploatacijsku razinu teme i tako pažljivo izbjegava podilaziti strastima, kao što je ovdje slučaj: u vrijeme u kojem se i televizijske prime time serije nadmeću koja će imati provokantniju seksualnu scenu, gotovo potpuni izostanak eksplicitnijih erotskih prizora koji nisu presudni za razumijevanje priče u filmu koji se bavi prostitucijom iznenađuje. To pak ne znači da je film čedan ili stidljiv, već da je prostitucija maloljetnika pregnjusna stvar da bi redatelj riskirao makar i na trenutak njome rajcati gledatelje.
Iako je filmska priča sazdana oko djevojčice Iris, lik kojeg ćete mnogo duže pamtiti definitivno je Dagmar, monstruozna baba koja s lakoćom hendla i kurve i političare, a i sama se tu i tamo stavi u promet. E sad, jel’ to samo zato što su zlikovci uvijek zanimljiviji od pravovjernih ili zato što je igra odlična švedska glumica Pernilla August, najpoznatija po ulozi majka Anakina Skywalkera u prvoj epizodi „Ratova zvijezda“ , teško je reći, no ostatak inače vrlo ujednačenog i solidnog casta, nije joj ni do koljena. Također, mnogo je pažnje posvećeno rekreiranju sedamdesetih pa interijeri, odjeća, tehnologija i glazba imaju itekako važnu ulogu u građenju atmosfere.
Zanimljiv film, ali dojam je da je s nešto hrabrijim redateljskim postupkom mogao biti i mnogo bolji, emotivniji i provokativniji. No možda bi to čak i za liberalnu Švedsku bilo malo previše. (PRISTOJNO 6/10)
