Nemilosrdni gadovi

Woodyevu ludu Jasminu Oskar će teško zaobići

BlueJasmine2

Jasmine French/ Blue Jasmine, SAD, 2013., drama-komedija, 98 minuta
Režija: Woody Allen
Uloge: Cate Blanchett, Sally Hawkins, Alec Baldwin, Bobby Cannavale, Andrew Dice Clay, Louis C.K., Peter Sarsgaard

I fanovi i skeptici složit će se da je Woodya Allena njegova evropska faza započeta u Londonu 2005. s „Match Pointom“ („Završni udarac“) poprilično revitalizirala. A u tim evropskim godinama, kojima potonji inače vole tepati i kao „turističkoj fazi“ u kojoj je od nekadašnjeg velemajstora ostao tek štancer vrckavih turističkih razglednica (vidjet ćemo njih kad dođu u njegove godine hoće li uopće biti u stanju pljunuti i nalijepiti marku na razglednicu, kamoli raditi filmove, kamoli ovakve…), Woody je snimio sedam međusobno sasvim različitih filmova od kojih neki apsolutno ulaze u sam vrh njegova opusa. Osobno mi je tu najdraži „You Will Meet A Tall Dark Stranger“ („Upoznat ćeš visokog, tamnog stranca“) iz 2010., ali me uvijek zabavljaju beskonačne rasprave s kolegama woodyistima (woodyfilima? woodylozima?), a još uvijek nas hvala na pitanju ima poprilično, od kojih svaki ima nekog svog favorita iz aktualne faze – nekome je najdraži „Vicky Cristina Barcelona“, nekome pak „Match Point“ („Završni udarac“), a nekome „Midnight In Paris“, nikome doduše „Cassandra’s Dream“.

Stvar je dakle kristalno jasna – kad netko tko se bliži 80-oj (u prosincu će napuniti 78) i dalje snima apsolutno relevantne filmove i to još čini na godišnjoj razini, imamo posla s ozbiljnom, Ameri bi rekli „silom prirode“. Još je fascinantnija činjenica da dok čovjek pogleda i ‘prežvače’ (a ovdje se, vjerujte ima što žvakati…) neki Woodyev aktualni film, on je u međuvremenu snimio i izmontirao novi (“Magic In The Moonlight” s Colinom Firthom i Emmom Stone), pustio ga u život, zaboravio na njega i već ozbiljno radi na slijedećem. I tako sad već dobrih 45 godina – posljednja kalendarska godina u kojoj nije izbacio film bila je 1981. A o 15 oskarovskih nominacija za originalni scenarij (od toga tri potvrđene – „Annie Hall“, „Hannah i njene sestre“ plus preklanjski „Midnight In Paris“) i sedam režijskih (osvojio samo za „Annie Hall“) da se i ne govori…

„Blue Jasmine“ (ili „Jasmine French“ u ne baš nadahnutom domaćem prijevodu naslova) njegov je povratak u Ameriku (koju ipak nije sasvim ‘batalio’ – 2009. je u New Yorku snimio „Whatever Works“ s Larryem Davidom), ali samo geografski i tematski, dok je stilski to i dalje evropski Woody, no to je sve zapravo manje važno. Puno važnije je da je stari majstor ponovo naboo zlato, prije svega kreiravši još jedan od svojih nezaboravnih ženskih likova i pripadajući svijet oko njega, odnosno nje. Woodyevu Jasmine utjelovila je sjajna Cate Blanchett, kojoj je već sad zakucana oskarovska nominacija, a ni sam Oskar nije isključen. Fim počinje njenim slijetanjem u San Francisco gdje je iz New Yorka došla kod sestre (Hawkins) zaliječiti rane i stati na noge. Od samog početka jasno je da Jasmine, koja priča sama sa sobom, guta Xanaxe kao bombone i zalijeva ih votkom, nije baš sasvim svoja, no stvarne razmjere njenog stanja i što ju je do toga dovelo saznat ćemo kasnije. Za početak je dovoljno reći da je Jasmine u New Yorku živjela mondeni život s mužem burzovnim milijunašem Halom (Baldwin), ali su ostali bez svega i to je očiti razlog njenog sloma. U San Franciscu će joj stanje osim besparice dodatno pogoršati i nimalo fensi smještaj kod sestre Ginger koja radi u supermarketu i živi sama s dva klinca u sasvim pristojnom stančiću koji je pak za Jasminine kriterije grozan ćumez. Jasmine i Ginger dva su svijeta, i ne samo zato jer nisu biološke sestre (usvojene su od istih usvojitelja, ali od različitih bioloških roditelja), a situaciju kompliciraju i Gingerin bivši muž (Dice Clay) i aktualni zaručnik (Cannavale) kojima obojici Jasmine strahovito ide na živce. Tu sad treba još malo zastati i reći da su glumci odreda sjajni, što se posebno odnosi na posljednju dvojicu od kojih se to možda i najmanje očekivalo. E sad, radi li se tu o Woodyevom dobrom radu s glumcima ili pak sami glumci u njegovim filmovima po defaultu daju 110% znajući da im je to iznimno važna ‘recka’ u karijeri – karijeri koja će sad zasigurno eksplodirati i za Andrewa Dicea Claya i Bobbya Cannavalea, koji se obojica uz Baldwina već spominju kao oskarovski kandidati u kategoriji sporedne uloge.

No da bi glumci bili tako dobri, moraju imati jak materijal u rukama, a Woody ga im je ovdje dao na tone. Da sam slučajno neki filmski aspirant, hrvatski primjerice, pucao bih si odmah u jaja kad vidim kakvom lakoćom čovjek isprđuje genijalne likove, situacije i rečenice. Da, reći će opet skeptik, ali taj čovjek „šiša travu“ više od pola stoljeća i ima u malom prstu baš sve – od grčke tragedije preko Čehova do Bergmana i Freuda i zna unaprijed svaku matematički moguću dramsku situaciju ili rukavac – reći će i bit će u pravu. No, osim golemog iskustva, i autorskog i životnog, tu se ipak radi o jednom golemom daru skeniranja, kuženja i u konačnici filmskog oživotvorenja najfinijih nijansi ljudske egzistencije i karaktera.

Osnovna dramska situacija i okvirne postavke likova parafraza su i vjerojatni homage slavnom „Tramvaju zvanom čežnja“ Tennesseea Williamsa, a lik Jasmine modernizirana i nadograđena Williamsova Blanche DuBois, s tim da je Woody sve to naravno poprilično ispremiješao i začinio svojim autentičnim, woodyallenovskim šmekom. Pokazao je ovdje i veliku narativnu vještinu, jer se Jasmineina priča odmotava u flashbackovima i prepuna je obrata, mahom neočekivanih. Također je zadivljujuća vještina kojom balansira između teške komedije i teške drame ne naginjući se previše ni na jednu od te dvije strane. Naravno da ima smiješnih momenata, duhovitih situacija i one-linera, pogotovo kad se Woody uhvati podjebavanja viših klasa (prema nižima je ipak nešto nježniji), ali opći je ton ipak znatno ozbiljniji nego što se to na početku filma čini. Uglavnom, tko propusti Woodyevu Ludu Jasminu, čini to na vlastitu odgovornost… (JEDNOM GENIJ, UVIJEK GENIJ 9/10)

Vanja Runjić
"Kvantiteta je zgodan nadomjestak za kvalitetu, osobito ako ste gladni." Ambrose Bierce

3 Comments

  1. Pingback: Njujorški kritičari proglasili „Američke varalice“ filmom godine - Nemilosrdni gadovi

  2. Pingback: Dječji filmovi okupirali domaća kina - Nemilosrdni gadovi

  3. Pingback: Zlatni globusi za „Američke varalice“ i „12 godina ropstva“ - Nemilosrdni gadovi

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

CAPTCHA Image
Play CAPTCHA Audio
Reload Image